Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
Edis Mulalić jedan je od onih koji su uspjeli da svojim talentom, radom, predanošću i igrama za vrijeme aktivne karijere steknu status legende. 
Mulalić je za Željezničar nastupio na 323 zvanična susreta, što ga svrstava na peto mjesto po broju nastupa u historiji kluba.
U prvom dijelu podcasta (IN)Direkt sa Mulalićem, bivši fudbaler i trener plavih sa Grbavice govorio je o svom fudbalskom odrastanju na Grbavici, nastupanju za omladinske reprezentacije Jugoslavije i početku rata, koji ga je zatekao dok je nastupao na Evropskom prvenstvu.
- Bila je selekcija i treneri su bili ti koji su nas sve okupili na betonskom igralištu iza istoka. Bilo nas je 200. Smanjivali su broj dječaka, a onda su nam rekli da će nas obavijestiti ko je prošao dalje. Sve to traje dva-tri mjeseca. Ostalo nas je 30, ja nisam spavao dok je trajalo to iščekivanje. Bila su završna testiranja i da će biti spisak na mjestu današnjeg sjevera. Kada mi je otac javio da sam prošao, da sam drugi na spisku, primljen na selekciju, to je bilo ostvarenje sna, priča Mulalić.
Vasilije Čiko Radović jedan je od onih sa kojim je radio tokom svog omladinskog stasavanja, a kako sam kaže jako je važna bila disciplina i način na koji su učeni da vole Željezničar.
- Kada nam je Čiko rekao da idemo na šljaku sa betonskog igrališta, to je za nas bilo kao da idemo na Santiago Bernabeu. Kada ideš na šljaku, ti tada već misliš da postaješ igrač. Čiko je bio naš fudbalski učitelj, ali nas je učio i životu i pravilima, disciplini. Odgajani smo da budemo vojnici kluba, kaže Mulalić.
Odlazak u reprezentaciju grada Sarajeva, otvorio mu je put prvo prema reprezentaciji Bosne i Hercegovine, a potom i reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Zajedno sa Nenadom Miškovićem i Alenom Mešanovićem iz Željezničara otišao je na kamp, gdje je predstavljao BiH na turniru republika i pokrajina u Foči.
Nakon turnira u Foči izborio se zajedno sa Vedranom Pelićem i Hasanom Salihamidžićem za dres reprezentacije Jugoslavije, a potom je nastupio na Evropskom prvenstvu na Kipru u martu 1992. godine. Nije ni slutio da će mu odlazak na ovaj turnir i ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugosla
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
 Na današnji dan, prije ravno 81 godinu Sarajevo se radovalo slobodi, slavilo partizane i Valtera. 47 godina kasnije upravo tog 6. aprila shvatili smo da fašizam nije mrtav i da nam je rat i bukvalno na kućnom pragu. Napad na Ravno i Arkanovo divljanje po Bijeljini možda su se činili tamo daleko, a možda ni um nije mogao pojmiti da su tenkovi, smrt, granate, progoni i svi oni užasi koji su se sručili na Sarajlije u 1.425 dana opsade koja je uslijedila i bukvalno graničili s ludošću i pomračenjem svega što se civilizacijom zove. Neka se pamti: obruč oko Sarajeva tokom ta famozna 44 mjeseca, koliko smo bili glineni golubovi, u najboljim danima protezao se na 57 kilometara, a u onim najgorim na jedva 52. Na kotlinu je sručeno oko 50.000 projektila, u prosjeku 329 svaki dan.
Izbrisano je 14.011 života, među njima su i 1.601 ubijeno dijete. O ranjenima, prognanima, onima koji se i dan danas vode kao nestali, mogu se ispisati tomovi knjiga, jednako kao i o životu u gradu koji je odabrao da se brani, izdrži i opstane. I koji je kulturom prkosio agresiji.
Sa nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović danas jedan od najvećih krivaca tog otpora kulturom. Haris Pašović je reditelj, dramski pisac, producent, koreograf. 
reditelj u bivšoj državi, njegovo usavršavanje diljem svijeta i priznanja koja je osvajao zaslužuju puno više prostora nego ga imamo za nabrajanje, no Haris Pašović nije samo od ratnog MESS-a napravio svjetsko događanje, udario temelje Sarajevo Film Festivalu, već nam je 6. aprila 2012. pokazao i kako se pamti.
Šta se desilo sa ovim gradom? Otkud ideja o revitalizaciji MESS-a? 
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Da se ne zavaravamo, žene u sportu su u višestruko nepovoljnijem položaju kojeg karakterizira osjetna podzastupljenost na svim nivoima. Tek u kasnom 19. stoljeću žene su počele učestvovati u organizovanim sportovima. Ženski sport u Bosni i Hercegovini prošao je dug put, ali izazovi i dalje postoje, posebno kada je riječ o razvoju djevojčica i ulozi roditelja. 
Upravo o tim temama govorila je fudbalerka i dugogodišnja reprezentativka BiH Aida Hadžić, koja i u četvrtoj deceniji života aktivno igra profesionalni nogomet. Ono što je neobično za nju je da iza sebe ima karijeru bez ozbiljnijih povreda.
Tajnu za karijeru bez povreda ne pronalazi u ranim, strukturiranim treninzima, nego u slobodnoj igri. Prisjećajući se djetinjstva, naglašava da je najveći temelj sportskog razvoja zapravo jednostavan:
Nije joj bilo lako da se kao djevojčica opredijeli za fudbal, koji je dominantno muški sport.
- Nisam ni bila svjesna da postoje žene koje igraju fudbal. Mislila sam da sam nenormalna, naopaka. Tu sam među tim među tim dječacima, igram se i eto, ja sam ta. U Travniku sam vidjela da ima još djevojaka koje se bave time. Ali opet nije mi do mozga dolazilo da ću ja nekad nešto trenirati i da će mi to biti posao. Nisam imala tačnu predstavu o tome i fudbal sam doživljavala kao igru, nešto što ja volim. Tako da tek kad sam došla u Sarajevo i vidjela da ima ozbiljan klub, gdje se radi, gdje imaš propise, pravila, imaš treninge. Tek tada nekako postajem svjesna da je to je li ozbiljna priča, ispričala je Hadžić.
Posebno upozorava na greške roditelja, koji često žele rezultate, ali nisu spremni na disciplinu koju sport zahtijeva. Ishrana, san i oporavak, kako kaže, važniji su od samog treninga.
- Roditelji puno očekuju od djece, a vrlo malo ulažu u ono što je potrebno van treninga, govori Aida i objašnjava da se treba povesti računa o ishrani, snu, screentime-u i mentalnom zdravlju djeteta.
Hadžić naglašava i važnost snage, posebno kod djevojčica, koje se često „štede“ zbog pogrešnih uvjerenja. Nema potrebe za štednjom. Pojasnila je da trening kao trening ne treba da se razlikuje, samo će performanse biti drugačije.

Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
U najnovijem izdanju podcasta U kontru sa Draganom Markovinom, gostovao je dramaturg Adnan Lugonić i govorio, između ostalog, o predstavi „Gradonačelnik“. Riječ je o komadu posvećenom legendarnom mostarskom gradonačelniku Mujagai Komadini, u režiji Dine Mustafića, za koji Lugonić potpisuje tekst.
Razgovor je otvorio niz složenih pitanja - od političke odgovornosti i kolektivnog pamćenja, do odnosa savremenog društva prema vlastitom naslijeđu. Lugonić Komadinu ne tretira kao statičnu historijsku figuru, već kao živi problem našeg vremena. Njegov tekst istovremeno je duhovit, slojevit i provokativan, nudeći pogled na Mostar iznutra, ali univerzalnim jezikom koji nadilazi lokalni kontekst.
Govoreći o Mostaru, Lugonić ga opisuje kao grad snažnih kontradikcija - mjesto oštrih, direktnih ljudi, ali i izuzetne topline. 
- Svi ćemo mi proći, a Mostar će ostati, kaže Lugonić, izražavajući nadu da je duh grada preživio uprkos svemu.
Razgovor se dotakao i šireg društvenog konteksta Bosne i Hercegovine. Lugonić primjećuje da danas nisu najglasniji oni koji imaju šta za reći, već upravo suprotno, čime ukazuje na poremećen sistem vrijednosti u javnom prostoru. Generacijski jaz također je bio važna tema, dok starije generacije ostaju duboko vezane za historijske narative, njegova generacija, kako kaže, često želi živjeti neopterećena prošlošću. Ipak, priznaje da je taj diskontinuitet problematičan.
- Kao da smo neke stepenice preskočili, govori i pojašnjava da to otežava razumijevanje traumatičnih iskustava kroz koja je društvo prošlo.
Posebno snažan segment razgovora odnosio se na pitanje moralne odgovornosti i ratnih zločina. Lugonić otvoreno govori o nedostatku kajanja. 
- Ne vidim da zločinci traže oprost, ističe Lugonić naglašavajući koliko je suočavanje s prošlošću i dalje nedovršen proces. U tom kontekstu upozorava i na opasnost površne katarze: „Lažni plač je lažni plač - ne folirajmo katarzu.“ 
Prema njegovom mišljenju, istinska katarza moguća je samo kroz istrajavanje u teškim temama, bez uljepšavanja i izbjegavanja.
Osvrnuo se i na historijske narative poput ideje bratstva i jedinstva, za koju smatra da je č
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Aleksandar Srećković Kubura, pozorišni, filmski i televizijski glumac kojeg publika u regionu godinama prati kroz brojne uloge, u novoj epizodi podcasta Opet Laka otvara priču koja ide daleko izvan scene. Razgovor se kreće između umjetnosti i svakodnevice, između sistema u kojem živimo i načina na koji pojedinac pokušava da iz njega izađe ili ga barem redefiniše.
Od prvih susreta s muzikom i violončelom, preko glumačkog poziva, pa do života koji danas uključuje i vinograd, Kuburin put ne prati jednu liniju, nego konstantno preispituje šta znači živjeti smisleno i van unaprijed zadanih okvira.
U tom kontekstu, posebno se izdvaja njegovo razmišljanje o čovjeku i odgovornosti, gdje odbacuje pojednostavljene podjele na dobro i zlo. Ideju da je dobrota ili zlo nešto urođeno vidi kao zabludu, insistirajući na tome da se čovjek ne definiše jednom zauvijek, nego kroz stalni proces izbora i lične borbe.
Takav pogled povezuje i sa iskustvom glume, kroz koje je, kako objašnjava, učio kako da uđe u određeno stanje, ali i kako da iz njega izađe. Upravo tu, smatra, leži razlika između uloge i stvarnosti, jer u životu, za razliku od scene, rijetko postoji jasan izlaz iz onoga u šta čovjek upadne.
Društvo i sistem Kubura ne vidi kao stabilan okvir, nego kao prostor koji često nameće pravila bez stvarnog sadržaja. U tom odnosu između pojedinca i sistema, Kubura govori o potrebi da se život ne svede na puko prilagođavanje, nego da se u njemu pronađe prostor za lični izbor, odgovornost i smisao.
Upravo zato, njegov put od violončela do vinograda ne djeluje kao niz nepovezanih epizoda, nego kao pokušaj da se život organizuje mimo unaprijed zadatih očekivanja, između scene na kojoj je prepoznatljiv i svakodnevice u kojoj traži ravnotežu.
 Cijeli razgovor sa Aleksandrom Srećkovićem Kuburom gledajte u novoj epizodi podcasta Opet Laka.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...