Oslobođenje Podcast

Send us a textDamir Špica zlatnim slovima je upisan u historiju banjalučkog Borca. Uspjeh koji je napravio klub iz Banje Luke osvajanjem tadašnjeg Kupa Maršala Tita, bila je prvoklasna senzacija i uspjeh o kojem je godinama i decenijama poslije mnogo toga rečeno i napisano, ali je svaki put ta priča inspirativna za nove generacije.Špica je ponikao u ekipi FK Naprijed, a kao mlađi junior je stigao u Borac, za koji je nastupao punih 12 godina, odigravši više od pet stotina utakmica za prvi tim, a o tome nam je govorio u sjajnom ambijentu hotela Jelena u Banjoj Luci.- Kad sam došao sa 18 godina u tu prvu ekipu, to je za mene bilo veliko. Sve te igrače sam gledao sa tribina i onda dođeš u stiuaciju da dijeliš svlačionicu sa njima. Ti se tu samo radom možeš nametnuti, a oni će ti samo pomoći. I stvarno su ti stariji igrači pomogli svima nama. Sa druge strane, mi mlađi smo njih maksimalno poštovali, priča Špica.Upravo je Špica kao kapiten tog tima preuzeo pehar i donio ga Banju Luku, na radost svih navijača Borca, građana ovog bh. grada, ali i svih ljubitelja fudbala. Fascinatno je kako je ta generacija stvarana i kakav je bio put do osvajanja trofeja, ali i plasmana u tadašnju Saveznu ligu Jugoslavije.- Znali smo koliko je Zvezda jaka, malo smo se pribojavali jer su oni te godine bili prvaci države. Ali smo bili svjesni šta možemo. Kako je utakmica odmicala, mi smo bili sve bolji i bolji. Na poluvremenu smo shvatili da bismo mogli nešto napraviti. U drugom poluvremenu se desi kontra, nakon centaršuta Durgutovića, znali smo ako Senadu (op.a. Lupić) dođe lopta na glavu to je gol. Tako je i bilo. Veliki broj navijača je bio iz Banje Luke sa kojim smo se radovali. Kasnije je došao taj penal, Piksijev udarac, odbrana Karalića i nakon toga je bilo jasno da nam neće moći dati gol do kraja, prisjeća se Špica.U svojoj je karijeri nastupao u Grčkoj i na Kipru. Po završetku fudbalske karijere radio je kao trener u nekoliko klubova, a jedno je vrijeme obavljao i funkciju direktora kluba iz Banje Luke.Support the showČitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a textMichael Murphy, bivši ambasador Sjedinjenih Američkih Država u našoj zemlji, na svom X profilu citirao je Milorada Dodika i onih nekoliko njegovih stalnih rečenica kojima svakodnevno kidiše na našu zemlju, prevodeći ih na jezik razumljiv svima: Dodik istrajno poziva na secesiju i razdvajanje entiteta Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, što je zabrinjavajuće, naročito stoga što se nastavlja i nakon ukidanja američkih sankcija lideru SNSD-a i njegovoj bližoj i daljoj rodbini. Zato Murphy pita administraciju SAD-a kako se takvi istupi mogu tumačiti kao promjena ili smirivanje, ali pita i ovdašnju i međunarodnu javnost da li uopće obraćamo pažnju na ozbiljnost i dugoročnu opasnost ovakve političke retorike po stabilnost naše zemlje. Da je Dodik sigurnosna prijetnja cijeloj regiji, upozorava i američki list Washington Examiner i konstatira kako bosanski Srbi već igraju ulogu u širim ruskim i srpskim nemirima na Zapadnom Balkanu.List je uvjeren da je ukidanje sankcija imalo za cilj smanjenje napetosti, a nikako finansiranje lutkarske predstave, stoga će - kažu - biti zanimljivo vidjeti reagiranje Trumpove administracije na Dodikove igre.S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak, koji je u više navrata žestoko reagirao na Dodikove prijetnje raspadom naše zemlje. Očekuje li reagiranje Trumpove administracije? Dokle Dodik smije ići? Šta ako radikali među Bošnjacima izgube živce?Support the showČitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a textNaš životni prostor je zagađen, a da toga nismo svjesni, nevažnim ljudima koji su današnji mediji svojom agresijom uselili u naš život. Za naš život su važni oni anonimni heroji koji plemetinošću svog rada, svojim svakodnevnim radom i bivanjem među nama, potvrđuju radost života.Takav je majstor Sead Sejo Mešanović - Proka pronalazač iz mahale, čovjek koji čitav svoj život, a to je skoro 80 godina, svojom jedinstvenom, plemenitom dušom, ali svakidašnjim radom, unapređuje naše živote. Upravo sa njim razgovaramo u novoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom. Ako Seji donesete i komšijski ga zamolite da vam nešto popravi on to napravi novim. Kada je radio u javnim preduzećima bio je znan kao majstor koji vidi dalje od drugih. Tako je otkrio grešku na čuvenom Landroveru i to je na generalnoj obuci majstora za održavanje u Beogradu i rekao glavnom proizvodnom inženjeru te poznate svjetske firme.- Taj Englez je k'o ovan, ono samo pravo gleda i njemu su rekli to i gotovo, on ne zna dalje. I ja izađem na tablu, nacrtam taj prenos, opet on ne zna. Rekoh, lako ćemo to vidjeti. Izaći ćemo napolje, podignut ćemo jedan točak od auta dizalicom trebalo bi auto da krene po toj logici. Ta tri voze, neće krenuti. Izađemo svi, Englez je došao sa radionicom i on dizalicu svoju brzo dignu, Upali, u brzinu ubaci, auto stoji. Sad nikome nije jasno ništa osim Albancu i meni, priča Sejo.Čuvene su bile njegove radionice za popravku auta. Priča Sejo i o maloj radionici, u mahali na Mihrivodama, u kojoj nije bilo prostora za rad, pa je odlučio da je unaprijedi i sva auta podigne u zrak. Svojom genijalonošću, a praktičnom primjenom pomogao je u odbrani svog grada i države. Za njega javnost saznaje kada promovira pravi mali voz, koji može bezbjedno povući dvadesetak djece. Sve je to napravio u ratu za svog unuka, jer mu je obećao kada ga je posjetio u Njemačkoj, da će mu napraviti voz.Njegove inovacije su se koristile za izradu enterijera u opremi brodova za krstarenje, koje je tada radila poznata zanatska firma iz Sarajeva - Zlatar za Norveške brodograditelje, kao i Brass - firma velikog majstora i zanalca u opremi enterijera raSupport the showČitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a textKada se susretnu radoznalost, iskustvo i neka od najljepših sjećanja, nastaje razgovor koji u srcima slušalaca zasigurno ostavlja neizbrisiv trag. Upravo jedan takav, očekuje vas u ljubilarnoj, 100-toj epizodi podcasta Opet Laka, u kojoj smo ugostili Mladena Jeličića Troku, čovjeka čije je ime simbol djetinjstva, prazničnog veselja i neugasle nade.Troko, sarajevski glumac, voditelj i zabavljač, legenda je, ne samo pozorišnih dasaka, nego i prazničnih scena širom zemlje, a kroz decenije rada, postao je jedan od rijetkih ljudi u koje ćemo, čini se, zauvijek vjerovati.I upravo kroz lik Djeda Mraza, ulozi po kojoj ga generacije najbolje pamte, Troko u razgovoru s Lakom, u prepoznatljivo šaljivom stilu, govori o vremenu, godinama i onoj vrsti ludosti bez koje radost ne može trajati.- Naravno da Djeda Mraz ima vijek trajanja - ha preseli, gotovo je. U mojim godinama svakako je lijeva u kaburu, desna u zraku. Ali sve zavisi koliko mahnitu glavu imaš. Ako je glava dovoljno mahnita, onda ide to i do 80-90 godina, kazao je.Uz otkrivanje tajne dugovječnosti, prisjeća se i prvog Troko Mraz iskustva. Bilo je to u osmom razredu osnovne škole, kada su ga nastavnici obukli u improvizovani kostim.- Bile su razne sekcije - dramska, recitatorska i volio sam to jer je to bio način da zainteresiraš curice. Neko se tuk’o, neko je jako dobro igrao lopte, neko je svirao gitaru, ali taj s gitarom je uvijek izvisio - ovi ostali sve pokupe dok on svira do fajronta. Moji nastavnici su odlučili da me obuku u kostim Djeda Mraza i, dobro se sjećam, bila je jedna drugarica čiji je tata bio milicioner, a milicioneri su u to vrijeme imali nekakve jakne koje su unutra od jagnjećih kožica imale nešto kao prsluk, to sam obukao, onda sam uzeo bijele gumene čizme od jedne drugarice, koja je imala “romanijsku nogu”, od cik-cak vate su mi napravili bradu, od hamera fišek, isto ga pokrili vatom i onda sam ja, i tada malo bucmastiji, dijelio paketiće ljudima koji su zaposleni u osnovnoj školi “Vladimir Perić Valter”, ispričao je Troko.Kasnije, kroz UKUD „Seljo“ i rad s Taibom Šahinpašićem, Djeda Mraz prestaje biti školska epizoda i postaje ozbiljanSupport the showČitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a textDevetogodišnji Inel iz Zenice preminuo je 2017. godine nakon iznenadnog gubitka svijesti tokom igre. Sanela Sarajlić, majka dječaka ispričala je za Oslobođenu kako se tog dana, koji je trebao biti običan početak školskog raspusta, njen život pretvorio u nezamislivu tragediju.Sve je počelo tog aprila, kada se dječak igrao u dvorištu s prijateljima. Majka, koja se u tom trenutku vraćala s posla, čula je galamu i pozive da hitno ponese zdravstvenu knjižicu.U obližnjoj ambulanti dočekao ju je šok: ljekari su pokušavali oživjeti njenog sina. Ambulanta, mala i bez opreme za reanimaciju djece, učinila je sve što je mogla do dolaska hitne pomoći, koja je primijenila elektrošokove i uspjela vratiti dječakov puls. Inel je potom prebačen u zeničku bolnicu, gdje je dodatno dva puta reanimiran.Kako ni u zeničkoj bolnici nisu bili sigurni šta se dešava, dječak je hitno prevezen u Sarajevo. Inel je stavljen u induciranu komu, a majka je dane provodila sama u sobi za roditelje.- Rekli su mi da ne smijem plakati i da mu se smireno obraćam jer me čuje, prisjeća se. Na njen glas, kaže, dječak je reagovao.Agonija je trajala danima. Jedno jutro bolnica ju je pozvala na mobilni telefon. Kada je stigla na odjel, reanimacija je već trajala dva sata. Ljekari su je, nakon posljednjeg pokušaja, pustili da bude uz sina.- Rekli su mi da neće preživjeti. Ostala sam s njim do kraja. Moje dijete mi je umrlo na rukama, kaže Sanela.Sanelina ispovijest otvara važnu temu o kojoj se rijetko govori: kako roditelji koji izgube dijete žive sa osjećajem krivice, i kako u toj borbi nijedan korak, ni trenutak, nije jednostavan.- Krivila sam sebe što mi je dijete umrlo. Jer ja sam majka, ja sam trebala da ga spasim. Ja sam ta koja je svemoćna, govori.  Nakon toga, kaže, počela je osjećati krivicu za svaki detalj njegovog života prije smrti: svaki njegov uzdah, plač, pogled, situaciju u kojoj mu nešto možda nije dozvolila. Taj osjećaj prerastao je u unutrašnji teret koji je nosila svakog dana. - Nosila sam krivicu što živim i dišem. Idem kroz život, nasmijem se, nekad i potisnem sve što mi se desilo i odmah se javljSupport the showČitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...