Oslobođenje Podcast

Send us a text
Amar Memić, fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine, jedan je od onih koji su tiho gradili svoju karijeru, gost je nove epizode podcasta (IN)Direkt.
Daleko od očiju javnosti Memić je išao stepenicu po stepenicu u svojoj karijeri. Danas je neizostavni član češke Viktorije Plzen, ali i Zmajeva, gdje je uspio da se svojim igrama nametne i dobije povjerenje selektora Sergeja Barbareza i njegovog stručnog štaba.
Fudbalski put je počeo u rodnoj Brezi, odakle je još kao petnaestogodišnjak stigao u Radnik iz Hadžića. 
- Roditelji su me kao nagradu za odličan uspjeh u osnovnoj školi upisali na fudbal. Maštao sam cijeli život da budem fudbaler, gledao utakmice. Poslije je došao poziv iz Radnika iz Hadžića, gdje mogu reći da je to bio pravi potez. Dobio sve uslove za napredak, iako nije bilo nimalo jednostavno otići od kuće sa 15 godina. Imao sam sreću da je Breza blizu pa sam mogao biti stalno u kontaktu i blizini sa roditeljima, prisjetio se Memić.
Uspio je da se izbori za status juniorskog reprezentativca, a potom je uslijedio odlazak u NK Bravo u Sloveniju. Iz slovenačkog kluba je dobio poziv u mladu reprezentaciju kod Slobodana Starčevića, koji mu je dao povjerenje u pet utakmica, a posebno pamti utakmicu u kojoj je bio i strijelac.
Nakon određenih problema sa klubom odlučio se na odlazak u češku Karvinu, koja je tada nastupala u drugom rangu. Ipak, uspio je prvo sa njima ostvariti promociju u elitni rang, a potom je svojim sjajnim igrama zaslužio poziv u redove Viktorije Plzen.
Paralelno sa dolaskom u Plzen, dobio je poziv i selektora Barbareza u nacionalni tim.
- Kada sam dobio poziv selektora Barbareza, mislio sam da sam "propao" kroz cijeli svijet. Bilo mi je nestvarno. Kada mi je rekao da su oni pričali o meni i da misle da je vrijeme da dobijem poziv, da je vrijeme da se pokažem. Meni je to bilo nestvarno. U tom trenutku sam uspio da nazovem mamu, sestru i agenta. Onda se ne sjećam jednog dijela šta se dešavalo. Niti jedem, niti pijem, ništa, ispričao je Memić.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text
I federalni je Dom naroda, nakon Predstavničkog doma, usvojio Izmjene Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, pa već od februara penzionere očekuju veće, usklađene penzije za 11,6 posto. Po novom zakonu, sljedeće usklađivanje je 1. jula i to uz parametre koji su povoljniji za penzionere.
Najviše interesa izazvala je zakonska izmjena o budućim penzionerima, čije će penzije zavisiti od dužine radnog staža i određivati se u procentu izračunatom u odnosu na prosječne penzije isplaćene za decembar prethodne godine, usklađene u godini ostvarivanja prava. Iako je i u Parlamentu bilo i primjedbi i različitih poruka - nije bilo spora da su zakonske izmjene neophodne, kao što niko nije imao ni dilema da treba postojati razlika u ostvarivanju pravaizmeđu onih koji imaju 15 godina staža i onih koji su radili 40 godina. No, i dalje je otvoreno pitanje - kako preživjeti sa minimalnom penzijom?
S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić. 
Koliko će ove izmjene poboljšati status penzionera?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text
Najbolji bosanskohercegovački bokser i aktuelni prvak u WBA organizaciji je gost nove epizode podcasta (Ne)poznato o ljudskom tijelu - on je Edin Puhalo poznatiji kao Iron Puki. U svijetu profesionalnog boksa postoji pet ozbiljnih bokserskih asocijacija. WBA spada u grupu najjačih, odnosno najjača je i najstarija organizacija na svijetu.
Poseban fokus epizode je ono što se ne vidi na ekranima: šta se dešava u tijelu i glavi prije meča, tokom iščekivanja, u trenutku ulaska u ring i u rundama. Puki govori o samopouzdanju kad se meč dogovara, ali i o preokretu kad se približi ringu.
- Kada se dogovara meč, svi smo mi puni samopouzdanja i ambiciozni. Pobio bi se sa bilo kim. Međutim kada dođe ulazak u ring znaju se miješati emocije. Dolaze pitanja poput onih: “Je li meni ovo treba?“ i „Dokad ću ja ovo više ovako?“. Ogroman je stres u toku svakog meča pogotovo kada postignete neke rezultate - od vas se očekuje makar da budete prvak Evrope, priča Puki.
U epizodi su spomenuti i detalji iz borbi u kojima je Iron Puki učestvovao od fokusa kao treba biti kao “tunel”, selekciji ljudi u svlačionici, te osjećaja da u ringu čuje trenera i da mozak “zaboravi neke nebitne stvari, ostane samo ono kako da preživiš”.
Puki otkriva i koja je cijena borbe, kako izgleda oporavak, koliko tijelu treba i ima li posljedica.
- Oporavak je bitan ne samo poslije borbe. Međutim u samom meču normalno da ćete doživiti i nekih sitnih povreda, većih, manjih. Mišići se danima oporavljaju, mozak zna nekad i sedmicama da se oporavlja od tih nekih većih ili mikro trauma, kaže Puki.
Puki je govorio i o promjenama u svom životu i načinu rada u posljednje tri-četiri godine. Spominje i sina Arslana, koji nekada ide sa njim na treninge i pomaže mu da bude još bolji i jači.
Za sebe kaže da je udarač, ne nužno tehničar, ali i da ne znači nužno da ako radiš jače i više da i dobro radiš.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text
U novoj epizodi podcasta U kontru s Draganom Markovinom gošća je Adisa Bašić, pjesnikinja, književnica i univerzitetska profesorica, autorica više pjesničkih knjiga i eseja, čiji je rad prevođen na brojne jezike. Povod njenog gostovanja je roman “Knjiga o Almiru” koji je prema mišljenju mnogih jedan od najpotresnijih književnih djela o ratu i sjećanju.
“Knjiga o Almiru” čudesan je dokumentarni roman o potisnutim traumama i manjinskim sjećanjima, kakav do sada. To nije samo roman o jednoj porodici, to je istovremeno i dokumentarni roman o Bosni i Hercegovini, ratu, postratnom životu i svemu onome što je ostalo neizgovoreno.
Roman prati sudbinu Almira Smajića, brata njenog muža Adnana. Almir je bio potporučnik JNA koji je poginuo u opsadi Vukovara, 7. novembra 1991. godine, 11 dana prije pada Vukovara. Od Almira se tada, uz vojne počasti, oprostila njegova čitava rodna Bijeljina, a po njemu je nazvana i ulica u kojoj je nekada živio i koja postoji i dandanas.
Samo nekoliko mjeseci poslije Almirove smrti, u istom gradu započeo je, kako kaže Markovina, "ples smrti": oni koji su napadali Vukovar protjerali su gotovo sve Bošnjake iz Bijeljine, uključujući i Almirovu porodicu, nakon brutalnih uličnih ubistava. Markovina dodaje da je "Bijeljina je ostala upamćena po Havivovim fotografijama, po orgijanju arkanovaca, po spomeniku Draži Mihailoviću i po spomeniku srpskim vojnicima iz ovog rata, koji je, da apsurd bude veći, izradio autor spomenika na Sutjesci."
Adisa Bašić u knjizi je imala teške izazove: otvoriti šutnju najbližih koji su jednom godišnje odlazili na groblje u Bijeljinu, gdje je Almir ukopan, ali o Almiru nisu govorili; steći povjerenje njegovih prijatelja i bivše djevojke; suočiti se s mučnom stvarnošću Bijeljine, ali i s rijetkim lijepim trenucima u tom gradu.
U razgovoru su govorili o osjećajima Almirovih najbližih, o tome kako je Arkan poštedio život njenom suprugu zbog Almira. Riječi je bilo i o protjerivanju i prodaji kuće u Bijeljini, prijateljstvima koja su preživjela, razlozima zbog kojih je Almir otišao u vojsku, o iskorištavanju njegovog imena i smrti u današnjoj Bijeljini, ženi Bošnjakinji koja je pro
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text
U novoj epizodi podcasta Opet Laka, razgovaramo sa Goranom Popovićem, mladim glumcem iz Mostara čiji se profesionalni put formirao mimo očekivanih i unaprijed utabanih ruta, kroz pokušaje, zaokrete i odluke koje su se donosile u hodu - od lokalne scene do jedne od najzahtjevnijih umjetničkih sredina na svijetu.
Govoreći o životu u Njujorku, gradu koji je njegova adresa već nekoliko godina, Popović jasno razdvaja mit od stvarnosti.
- Tamo stvarno ima svega, ali moraš stalno nešto raditi da bi se osjećao korisnim. Ako staneš makar na sat vremena, odmah se zapitaš čime da popuniš to vrijeme. Taj pritisak da stalno moraš biti u pokretu, da stalno moraš raditi, jako loše utiče na psihu, kaže, dodajući da takav ritam s vremenom dovodi do tačke u kojoj više nisi siguran šta zapravo želiš.
Prije ostvarenja “američkog sna” njegov put oblikovale su i okolnosti na koje nije mogao uticati. Nakon što prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu nije prošao, završava studij engleskog jezika i književnosti, ali ideju o glumi ne napušta.
Radeći različite scenske i umjetničke poslove, ostaje vezan za teatar i izvedbu te se upravo u potrazi za drugačijom prilikom, prijavljuje na Američku akademiju dramskih umjetnosti u Njujorku.
- Prijavu sam poslao online, da probam. Zatim su objavili gradove u kojima će se održati audicija. Vidim sve Amerika, Amerika, Amerika, a ja do Amerike nisam mogao ni dobaciti. Kada sam vidio Švedsku, pomislio sam - super, taman da odem na odmor i spojim to s audicijom, prisjeća se Popović.
Prijem na Akademiju došao je potpuno neočekivano.
- Kada mi je stigao mail da sam primljen, ništa mi nije bilo jasno. Bukvalno sam bio u fazonu - šta se sad dešava? Nisam bio zadovoljan ni kako sam uradio monolog, imao sam osjećaj da sam ga radio pogrešno, da mi nije legao u tijelu, kazao je.
Pravi šok, međutim, uslijedio je tek kada je shvatio koliki su troškovi školovanja i života - 60. 000 dolara za period od devet mjeseci, za njega su, u tom trenutku, bili nedostižna cifra te je bio primoran razmišljati o odustajanju. Ipak, dvije sedmice poslije, dobio je poziv prilikom kojeg
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...