Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
Glumica Marijana Mikulić gošća je nova epizode Oslobođene. S Marijanom smo razgovarali o autizmu i ADHD-u, dijagnozama njenih sinova, bračnim krizama i snazi ostajanja, ali i o njenoj monodrami "Marijana Mikulić: Mare #zenamajkaglumica" kao prostoru u kojem lična iskustva pretvara u umjetnost i hrabro svjedočenje. Istakla je kako joj je cijelo iskustvo poslužilo kao snažan filter za ljude u njenom životu.
Posebno se osvrnula na težak proces suočavanja s osjećajem nepripadanja i gubitka bliskih odnosa. Priznaje da se dugo trudila održati kontakte, inicirala druženja i pokušavala zadržati ljude u svom životu, ali bez uzvraćene inicijative.
- Uporno sam se držala za te neke ljude, zvala ih na kavu, pokušavala se vidjeti s njima, a onda sam shvatila - ti ljudi mene nikad ne zovu, iskreno govori Mikulić.
Dodaje kako su posebno bolni bili trenuci kada je primjećivala distancu i među djecom, poput situacija u kojima njeno dijete nije bilo pozivano na rođendane vršnjaka, što je dodatno produbljivalo osjećaj isključenosti.
Marijana se prisjetila i perioda kada je, pod pritiskom brojnih obaveza - od selidbe i renoviranja do brige o djeci i terapija - počela gledati na supruga kao na dodatni teret.
- U jednom trenutku sam mislila da mi je samo uteg i da bi mi bilo lakše bez njega, priznaje, dodajući kako je kasnije shvatila da se ljudi različito nose s krizama i stresom. 
Prekretnica u njenom odnosu dogodila se u trenutku kada su ona i suprug otvoreno razgovarali o problemima i odlučili pokušati ponovo. Počeli su svjesno izdvajati vrijeme za sebe, od zajedničkih izlazaka i koncerata do jednostavnih večera bez djece.
- Morate se naći i vidjeti jeste li još na istoj valnoj dužini, kaže Mikulić, naglašavajući koliko je važno povremeno stati i posvetiti se partneru mimo svakodnevnog haosa. 
Dodaje da joj je posebno teško palo to što nije imala bliske prijatelje unutar glumačkog kruga, zbog čega je povratak bio još izazovniji. Prekretnica dolazi s njenom monodramom, koja joj je donijela ne samo profesionalni povratak, već i novo životno iskustvo. Ipak, reakcije kolega nisu bile onakve kakve je očekivala.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
U ovoj epizodi Životne škole možete čuti o djetinjstvu i odrastanju u velikoj porodici, o razvodu roditelja, prvim poslova i gradilištima, lekcijama sa pijace, početku od nule i greškama koje nosi život. Ovo je priča Darka Kojića Koje i ona ne počinje uspjehom, nego borbom. Otvoreno govori o životu koji nije imao sigurnu putanju, već niz teških odluka, rizika i trenutaka u kojima je, kako sam kaže, morao naučiti da se osloni isključivo na sebe.

Jedan od ključnih trenutaka njegovog života bio je odlazak iz rodnog mjesta u Beograd. Tada shvata suštinu koja će ga pratiti kroz cijeli život, a to je da nema spasioca, niko ne dolazi da te spasi i ako ne vodiš računa o sebi, niko neće.
Prije toga prošao je kroz niz poslova, od građevine do pijace, gdje je, kako tvrdi, naučio možda i najvažnije lekcije o ljudima. 

- Iskreno bih preporučio svakome ko želi malo više o životu da nauči i o tome kakvi su ljudi, da ode na primer na pijacu ujutru, da kupi na kvantaškoj pijaci, da nosi na tezgu da prodaje, priča Kojić.

Surovi uslovi rada nisu mu bili strani. Spavao je u kombiju, radio noću i danju, pokušavao pronaći izlaz iz situacije u kojoj nije bilo sigurnosti. Upravo tada donosi odluku da se preseli, bez čekanja boljeg trenutka. 

- Radio sam brzoj pošti, u nekoj privatnoj. Skupljao robu velikih kompanija sa kamionom. I na proleće nađem posao da radim kao moler. Dođem kod supervizora i kažem da dajem otkaz. Kaže meni: "Ko je tebi rekao da ti možeš da daš otkaz?" Reko: "Ja sam rekao". Kaže: "Ne može to tako. Ja ću tebi da ponudim 50 - 60 posto veću platu i da te prijavim za stalno." Tada sam mu rekao da to može jedino ako mi ponudi 100.000 dinara, a to je bilo negde oko 1.000 evra u to vreme, i posao za stalno, i ja ostajem. A on kaže meni: "Pa druže jesi ti svestan da ja nemam toliku platu?" Rekao sam mu daje to njegov problem, prisjetio se Kojić.

U razgovoru se osvrće i na povjerenje koje je izgradio sa publikom, ističući da je to možda i najveća odgovornost koju danas ima. 

- Ako si dobio povjerenje ljudi, moraš ga čuvati. Jedna greška može sve da sruši, priča Kojić.

Govoreći o gradnji kuće, otkriva i
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Siniša Stevanović, svojim igrama i odnosom prema klubu i navijačima, postao je jedan od najomiljenijih igrača Željezničara u posljednjoj deceniji. 

Trenutno se vratio u Sarajevo, grad koji je njegov izbor za život, a karijeru je nastavio u redovima Slavije iz Istočnog Sarajeva u kojoj će, kako sam kaže najvjerovatnije i završiti svoju fudbalsku karijeru. 

- Blizu mi je kuća, sve se poklopilo da budem tu blizu. Sa Dobrinje do trening centra mi je četiri minute. Lijepo mi je u Slaviji, atmosfera je top, ima nas par matoraca, puno je dječaka. Igramo Prvu ligu RS, napravili smo finu ekipicu, kotrljamo se. Dosta je igrača protiv kojih sam igrao tokom karijere. Sve je suprotnost od onog kako je bilo na terenu između nas. Zaista momci za pet. Drago mi je da sam dio ovog velikog kluba. Žao mi je što nije to ona stara Slavija, ali sam tu da pomognem koliko mogu u narednom periodu.

Interesantno je da je Stevanović prilično kasno ušao u svijet fudbala, a do 14. godine je trenirao karate.

- Ja sam osvojio sve medalje koje su se mogle osvojiti planetarno. Bio sam državni, balkanski, evropski i svjetski prvak. Fudbal sam igrao ispred zgrade sa drugovima, volio sam da ga igram u školi. Jedan nastavnik me vidio i htio je da igram za školu. Na tim turnirima sam se isticao i jednom se desilo da su tu bili ljudi iz Partizana, koji su pratili te turnire. Saša ilić i Danko Lazović su dijelili medalje, ja sam se istakao bio sam najbolji strijelac i tokom dodjele pehara pitali me gdje treniraš, ja sam im rekao da sam karatista. Zvali su me da dođem na probu, moj otac je dogovorio i došao sam na probu. Tako je krenula moja fudbalska priča.

U Partizanu je prošao školu fudbala, uspijevao je da se izbori sa svim izazovima koje je imao tada. Uspio je da dođe do prvog tima Partizana, a tamo ga je dočekala jedna sjajna ekipa. 

- Radom sam sve napravio. Nakon rada se vidi napredak, a onda ti dobijaš samopouzdanje. Ulaziš u ozbiljan fudbal i moja vodilja je bila da kad sam već došao u profesionalan fudbal da pokažem zašto sam tu. Zašto sam u Partizanu, Spartaku koji je tada igrao Kup UEFA, ali i imaš obavezu da opravdaš povjerenje koje
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Ove je godine proljeće uranilo, astronomi su proljetnu ravnodnevnicu zabilježili u petak, u popodnevnim satima, u vrijeme kad su muslimani diljem planete uveliko slavili ramazanski bajram. Dolazak proljeća trebao je biti slavlje i za 300 miliona ljudi koji se raduju Nowruzu, perzsijskoj novoj godini, no Irancima ovih dana nije do slavlja, kao ni većini stanovnika Bliskog i Srednjeg istoka gdje rat iz sata u sat poprima sve dramatičnije oblike. 21. mart, dan koji uobičajeno pripada ravnodnevnici, prije dvije godine najavio je nadu i novi početak i u našoj zemlji: Evropsko vijeće je, naime, dalo zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom. No, ne samo da smo zapeli na evropskom putu, nego je izborna godina domaćim vlastima postala savršen alibi da se čak i razgovori o reformama odlože do poslije oktobra.
S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, Predrag Kojović, državni zastupnik Naše stranke. 
Možemo li imenovati krivce - gdje smo i zašto zapeli? Kako cijeni angažman Vijeća ministara?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Koliko ljudsko tijelo može izdržati i gdje je granica između discipline i samouništenja? Upravo na ta pitanja odgovara Erol Mujanović, maratonac, Ironman i prvi Bosanac i Hercegovac koji je završio Antarktika Ice maraton, gostujući u podcastu (Ne)poznato o ljudskom tijelu.
Njegovo iskustvo počinje tamo gdje većina priča završava - na kraju svijeta, ali, kako kaže, najveći izazov nije bila hladnoća. Put do Antartika je bio i više nego težak i naporan, uslovi - isti takvi, a kada su konačno stigli odmora nije bilo, trčanje je išlo odmah. 
Antarktik, ledeni vjetrovi, vulkanske stijene i potpuna izolacija samo su dio slike. Trčanje bez okrepnih stanica, bez odmora i uz iznenadne promjene plana pokazalo je koliko je tijelo zapravo ranjivo.
- Toliko smo imali stvari koje su nam se poremetile, da kad je startao maraton mi smo samo rekli: "OK, kako god, hajde samo da počne i da ga nekako završimo". Ukinut nam je carbo-loading day, jer kada smo mi stigli u četvrtak kapetan je rekao: "Dolazi ledena oluja i nevrijeme u subotu kad vam je planiran maraton. Očekuje se -15 stepeni plus vjetar koji skida još pet stepeni. Tako da bismo izbjegli to, trčaćete maraton sutra kad ste planirali odmarati i jesti". Dođeš neispavan, dijeliš kabinu, dijeliš hotel... ljulja u kabini... ono baš nikakav dođeš i još ti ukine onaj sveti dan za maratonce kada puniš rezerve, odmaraš se, vraćaš energiju pred trku. Kad je počeo maraton, bilo mi je svejedno, da je ko rekao "još ćemo vas nekim štapovima izudarati prije", rekao bih "OK" - potpuno ravnodušan sa svim jer su ti sve promijenili što su mogli promijeniti, prisjeća se Mujanović. 
Pričali su i o tome da li je trčanje, barem ono sa velikim brojem kilometara poput maratona ili polumaratona ekstremni sport ili rekreacija. Mujanović kroz smijeh odgovara da je to ekstremna rekreacija. "Rekreacija" koja sedmično sadrži i do 15 sati treninga, strogu kontrolu ishrane i sna, te konstantnu borba s vlastitim granicama. Sve to pokazuje da iza medalje stoji mnogo više nego što većina vidi.
Posebno važna poruka odnosi se na greške koje početnici prave. Mujanović upozorava da ljudi žele previše, prebrzo i zanemaruju opora
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...