Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
Šta je gore od rečenice: „Imate rak“? Možda samo jedna rečenica koju nijedan roditelj ne bi smio čuti: „Vaše dijete ima rak“. 
U trenutku kada čujete tu dijagnozu, sve što ste do tada poznavali prestaje biti važno. Planovi, svakodnevica, posao, obaveze… sve stane. Ostane samo pitanje kako spasiti svoje dijete. 
Ali dok se porodica bori za život bolesnog djeteta, često se zaboravi da bolest ne pogađa samo njega. Ona mijenja cijelu porodicu. Braću i sestre, roditelje, odnose među njima, pa čak i ljude oko njih.
Kako izgleda život porodice nakon dijagnoze? Kako se nositi s pogledima, pitanjima, nerazumijevanjem i vlastitim strahom? I šta se događa s djecom koja nisu bolesna, ali svakodnevno gledaju kako se njihova porodica mijenja? 
Atifa Buldić-Bešić i Fikret Kubat iz Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka“ u Oslobođenoj govore o vlastitoj borbi za bolešću, ali i o svakodnevnoj borbi i angažmanu Udruženju da pomogne najmlađim stanovnicima ove zemlje. 
Kada su Atifi rekli da njena kćer ima leukemiju, djagnozu je, kako objašnjava, odmah povezala sa gubitkom i smrću. Jedino iskustvo koje je imala bilo je vezano za djeda, koji je preminuo od karcinoma dok je ona još bila veoma mala. 
- Nikad ja to nisam doživjela na svojoj koži, ni na jedan način. I prvo što sam povezala s tim je ustvari smrt i taj gubitak, kazala je. 
Najveći strah, kaže, bio je prisutan iz dana u dan, posebno tokom perioda liječenja njenog djeteta. Svaka noć donosila je novu brigu i pitanje šta bi se moglo dogoditi. 
- To je ustvari najveći strah koji je spavao sa mnom na jastuku. Legnem navečer i gledam svoj strah pored sebe na jastuku. Da li će njoj nešto biti u toku noći, ispričala je. 
Liječenje je, prema njenim riječima, bilo praćeno stalnim praćenjem reakcija na terapiju. Strah nije bio vezan samo za samu bolest već i za moguće posljedice liječenja.
- Prima terapiju, gledam u nju, gledam kako diše, ali je to realan strah, kaže Atifa, dodajući da su ljekari upozoravali porodicu da pažljivo prate njene reakcije.
Posebno je teško bilo nositi se sa činjenicom da terapije, iako neophodne, mogu biti veoma zahtjevne za organizam. Danas je, kako ističe, situacija drugačija jer je njeno dijete dobro, pa je i strah koji je godinama bio dio svakodnevice ostao iza nje.
Vedad je 2006. godine imao samo tri i po godine kada su roditelji primijetili da drugačije hoda. 
- Pitali smo ga, on kaže da ga bole noge. Otišli smo u Podhrastove, priča njegov otac, Fikret Kubat,  direktor Udruženja "Srce za djecu oboljelu od raka".
Iako prvi nalazi nisu pokazivali ništa alarmantno, doktorica je primijetila promjenu u njegovom hodu i insistirala na dodatnim pregledima. Ubrzo je otkriven tumor u predjelu abdomena, a Vedad je dobio dijagnozu Burkittovog limfoma.
-To je bilo najteže, suočavanje s dijagnozom, kaže Kubat. 
Roditelji su saznali da će njihov sin umjesto operacije morati na hemoterapiju. Vedad je, srećom, brzo ušao u remisiju i činilo se da je najteži period iza porodice. Međutim, samo 23 dana nakon završetka liječenja, Vedad se ponovo požalio na bolove u nogama. 
- U jednom trenutku se igramo na trosjedu, u drugom on kaže: "Babo, bole me noge". Njegova majka insistirala je na dodatnim pretragama. Krvna slika pokazala je da nešto nije u redu, a punkcija koštane srži potvrdila je povratak bolesti. 97 posto koštane srži bilo je zahvaćeno za 23 dana, kaže. 
Za porodicu je tada sve počelo ispočetka.
- Onda ponovo sve ispočetka krenulo. Bilo je stvarno teških trenutaka, gdje mu je život bukvalno njegov visio o koncu, ističe.
Posebno teški bili su i uslovi liječenja. Roditelji su uz djecu mogli biti svega tri sata dnevno. 
Atifa i Fikret, roditelji djece oboljele od raka, koji su danas aktivni i u Udruženju "Srce za djecu", svoje lično iskustvo pretvaraju u borbu za bolji sistem zdravstvene zaštite. Kako ističu, pomoć djeci nije samo pitanje novca, iako su donacije često presudne kada lijekovi koštaju hiljade maraka. Jednako su važni podrška porodicama, psihološka pomoć, razumijevanje i dostupnost pravovremenog liječenja. 
Iz Udruženja poručuju da žele biti partner institucijama u unaprjeđenju sistema, a ne samo organizacija kojoj se dodjeljuju grantovi. Poseban naglasak stavljaju na dostupnost savremenih lijekova, bolju organizaciju zdravstvene zaštite i ulaganje u znanje domaćih ljekara.  Cilj je, kada god je to medicinski moguće, djeci omogućiti liječenje u Bosni i Hercegovini, dok bi se u inostranstvo odlazilo kada za to postoji stvarna medicinska potreba. Umjesto da pacijenti uvijek putuju za znanjem, poruka roditelja je da znanje i iskustvo treba dovoditi u BiH kroz edukaciju ljekara i međunarodnu saradnju.
Njihova poruka institucijama je jasna: kritika sistema nije usmjerena protiv pojedinaca, već ima za cilj da se sistem mijenja nabolje. Pomoć jednom djetetu rješava jedan problem, ali izgradnja boljeg sistema može promijeniti živote brojnih porodica.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Šta ostane kada uspjeh, novac, pozicija i potvrda drugih prestanu biti mjerilo vlastite vrijednosti? Sa tim poitanjima otvaramo novu - treću sezonu podcasta Životna škola.
Upravo je odnos prema uspjehu jedna od tema razgovora sa Darkom Mirkovićem, predavačem, trenerom i poduzetnikom koji već dvije decenije istražuje kako ljudi razmišljaju, šta ih pokreće i motiviše.
Mirković otvoreno govori o vlastitom putu i promjeni pogleda na stvari koje su mu nekada bile najvažnije. Prisjećajući se djetinjstva, kaže da je želio automobile, putovanja, novac i slobodu, ali i potvrdu vlastite vrijednosti. Danas na uspjeh gleda drugačije. U razgovoru objašnjava zašto ga više ne posmatra kao tačku do koje čovjek treba stići te govori o unutrašnjem miru, slobodi i upoznavanju sebe.
Mirković govori o periodu u kojem se nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih država odlučio za posao u Raiffeisen banci, iako je imao ugovor na tri mjeseca, bez fiksne plate. Govori o odlasku od vrata do vrata, prvim klijentima i pristupu zbog kojeg je svaku nedoumicu pokušavao pretvoriti u novu mogućnost.
Iz tog iskustva razgovor prelazi na prodaju, odnos prema klijentima, liderstvo i probleme koji nastaju kada najbolji prodavači postanu menadžeri, ali nastave razmišljati kao izvršioci. Mirković govori i o motivaciji, manipulaciji, povjerenju i intuiciji.
U Životnoj školi otvara se i pitanje odnosa zaposlenih i poslodavaca, angažovanosti na poslu, quiet quittinga i novih generacija koje dolaze na tržište rada. Mirković govori o njihovom odnosu prema poslu, instant nagradama i društvenim mrežama, ali naglašava i njihove kvalitete.
Veliki dio razgovora posvećen je strahovima. Mirković kao dva fundamentalna stečena straha izdvaja strah od neuspjeha i strah od odbacivanja, a govori i o vlastitom strahu od gubitka kontrole.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Edin Dilberović, dugogodišnji direktor Direkcije za evropske integracije naše zemlje. 
Karijeru je započeo u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, gdje je sada sekretar, bio je naš ambasador u Beču i Berlinu, radio s UN-om, OSCE-om, Vijećem Evrope, ali i s domaćim političarima. Uživo je pratio i pomagao napore da se naprave reformski iskoraci, a bez sumnje prati i analizira planetarne turbulencije kojima svjedočimo. 
Zna li Bruxelles ko koči Bosnu i Hercegovinu - jesu li konačno sve maske pale? Hoće li Vučiću i dalje gledati kroz prste?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
- Rodila si, šta hoćeš, jedna je od rečenica uz koje su generacije žena naučile prihvatati bol, nelagodu i promjene u vlastitom tijelu kao nešto s čim jednostavno moraju živjeti. Ali ono što je često ne mora istovremeno biti i normalno.
Upravo je to jedna od ključnih poruka doktorice Amre Mujkanović Džino, specijalizantice ginekologije i akušerstva i gošće nove epizode podcasta (Ne)poznato ljudskom tijelu. Razgovor o ženskom zdravlju otvorio je treću sezonu podcasta, a u fokusu su promjene kroz koje žensko tijelo prolazi nakon poroda, tokom perimenopauze, menopauze i drugih tranzicijskih perioda.
Ono što je sigurno problem u ženskom zdravlju jeste što se upravo to što je normalno zamijeni za čestu pojavu, upozorava dr. Mujkanović Džino. Bolni intimni odnosi, osjećaj nelagode u području karlice i vagine, urinarna inkontinencija, nekontrolisano ispuštanje gasova ili stolice samo su neki od problema koje, kaže, žene nauče trpjeti godinama.
Poseban dio razgovora posvećen je oporavku nakon poroda i uvriježenom očekivanju da bi žena nakon četiri do šest sedmica trebala biti spremna vratiti se životu kakav je vodila prije trudnoće.
Razgovaralo se i o carskom rezu, koji žene, kako kaže gošća, ponekad ni same ne doživljavaju kao operaciju. Dr. Mujkanović Džino naglašava da je riječ o „vrlo, vrlo ozbiljnoj abdominalnoj operaciji“ te detaljno objašnjava kroz koliko se slojeva prolazi prije dolaska do maternice i koliko tkiva nakon toga mora zacijeliti.
Jednako važna tema je karlično dno i problemi koji mogu nastati nakon trudnoće i poroda. Posebno je naglašeno da univerzalno propisivanje Kegelovih vježbi nije odgovor za svaku ženu, jer stanje mišića karličnog dna prvo treba procijeniti.
U drugom dijelu epizode razgovor prelazi na perimenopauzu i simptome koji se ne svode samo na valunge i promjene menstrualnog ciklusa. Problemi sa snom, razdražljivost, anksioznost, poteškoće s koncentracijom, zaboravljanje, smanjen libido i bolni odnosi također mogu biti dio ovog tranzicijskog perioda, iako Dr. Mujkanović Džino upozorava da druge moguće uzroke treba isključiti.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Novu sezonu podcasta U kontru sa Draganom Markovinom otvara razgovor s Milčom Mančevskim, jednim od najzanimljivijih i najosebujnijih filmskih autora koji su potekli s ovih prostora.
Mančevski se, po vlastitom priznanju Rade Šerbedžije, pojavio gotovo niotkuda i ponudio mu priliku za novu karijeru, glavnu ulogu u njegovom prvijencu „Prije kiše“.Film posebne atmosfere, smješten u Makedoniju obilježenu makedonsko-albanskim sukobom, osvojio je Zlatnog lava u Veneciji, bio nominiran za Oscara i ostao jedno od onih ostvarenja čija emocionalna snaga ne blijedi ni desetljećima poslije. Fenomen je to za koji ni sam Mančevski nema sasvim jednostavno objašnjenje.
Markovina i Mančevski su se u razgovoru vratili nastanku i životu prije filma „Prije kiše“, njegovu odlasku u Ameriku te odnosu prema Skoplju i Makedoniji, onakvima kakve ih je zatekao pri prvom povratku, ali i kakvima ih vidi danas. Posebno su govorili o kontrastu između modernističkog Skoplja socijalističkog razdoblja i današnje „kipomanije“, kao i pokušaja da se autentična arhitektura prekrije novim fasadama i tako izgradi neka druga, uljepšana historija grada.
Dotaknuli su se i skopske muzičke scene prije rata, njegova odrastanja u Jugoslaviji i doživljaja njenog raspada. Mančevski je govorio i o svakodnevnom životu u New Yorku, o tome kako je riješio stambeno pitanje u jednom od najskupljih gradova svijeta, kako se kreće biciklom i kako je godinama vozio stari Pony bicikl, sve dok mu ga nisu ukrali. Razgovarali su o odnosu New Yorka i New Jerseya, klubovima koje posjećuje i koncertima savremene klasične muzike.
Pitanje povratka u Skoplje prirodno ih je dovelo i do njegova odnosa prema novim generacijama i mogućnosti da s njima radi. Mančevski kaže da mu je život na samo jednoj adresi danas gotovo nezamisliv jer voli imati dva doma.
Razgovarali su i o Hollywoodu, odnosno o tome zašto tamo nikada nije želio graditi karijeru te zašto ga više privlače evropske teme, prostori i filmski senzibilitet. Govorio je i o nastanku svog drugog filma, „Prašina“, svojevrsnog istočnjačkog westerna koji spaja Ameriku i Makedoniju. Otvorili su i pitanje koliko ga je golemi uspjeh „Prije kiše“, kao i Zlatni lav u Veneciji, opteretio pri stvaranju drugog filma te kako je „Prašina“ politički dočekana u osjetljivom trenutku.
Na kraju su razgovarali i o dokumentarnom filmu „Dobri ljudi“, posvećenom tragediji u noćnom klubu u Kočanima, u kojoj je život izgubilo 63 ljudi, a zbog kojeg je Mančevski došao na Sarajevo Film Festival. Prisjetili su se i njegovog prvog dolaska u Sarajevo sa filmom „Prije kiše“.
Milčo Mančevski jedan je od onih ljudi koji nas podsjećaju na to kakvo bogatstvo talenata, ideja i senzibiliteta postoji na ovim prostorima i da ono, uprkos svemu, ne može tek tako nestati.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...