Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
Je li lajkanje fotografija drugih osoba na društvenim mrežama prevara? Naizgled jednostavno pitanje nema jednostavan odgovor, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež, gošća nove epizode Oslobođene. 
Iza ovog pitanja krije se mnogo ozbiljnija tema: granice koje partneri postavljaju u svojim odnosima, kao i različita očekivanja o tome šta predstavlja prihvatljivo ponašanje. 
- Zapravo, svaki odnos je jedinstven, poseban, i mi ga kreiramo sa osobom, u stvari sa svojim ponašanjem prema osobi koja je preko puta nas, objašnjava Vehabović-Rudež. 
Prema njenim riječima, svako od nas ima određenu predstavu o tome kako bi ljubavni odnos trebao izgledati, ali te predstave često ostaju neizgovorene. Ona smatra da ljudi često u odnose ulaze s već formiranim "slikama" o tome kako bi njihov život i partnerstvo trebali izgledati. Ista situacija za jednu osobu može predstavljati ozbiljno narušavanje povjerenja, dok je za drugu potpuno beznačajna. 
- I onda je like za nekoga prevara, a za nekoga je samo neka socijalna interakcija koja nema neki značaj, pojašnjava ona.
Vehabović-Rudež naglašava da se granice u vezi ne mogu jednostavno nametnuti drugoj osobi. Umjesto toga, potrebno je razgovarati o tome šta određeno ponašanje znači svakom od partnera. 
- Partneri, da bi znali je li prevara, ne možete mu nametnuti da je nešto prevara ako se on tako ne osjeća, ali se otvara ogroman prostor za razgovaranje, a to nam nedostaje, kaže ona. 
Problem, kako ističe, nije samo u tome što neko lajkuje određene fotografije, već i u tome što partneri često ne razgovaraju o motivima koji stoje iza takvog ponašanja. Zato se pitanje "Je li like prevara" na kraju svodi na mnogo šire pitanje: šta su partneri dogovorili, gdje se nalaze njihove granice i koliko su spremni otvoreno razgovarati o ponašanju koje može utjecati na povjerenje u vezi.
Govoreći o tome šta se uopće može smatrati prevarom, Vehabović-Rudež istakla je da ne postoji univerzalna definicija koja će biti ista za svaki par.
- Ne mora da znači da je meni i vama ista stvar prevara, kazala je, objašnjavajući da prevara ne podrazumijeva nužno seksualni odnos.
Prema njenim riječima, prevara može biti "svaka radnja, ponašanje, emocija upućena trećoj osobi koja nije u odnosu s vama", ukoliko izlazi iz granica koje su partneri prethodno definirali. 
Vehabović-Rudež smatra da je ključno pitanje šta su partneri međusobno dogovorili i kakav su odnos izgradili. Ako su dvoje ljudi definirali svoj odnos kao partnerski ili bračni, onda je važno znati koje ponašanje smatraju prihvatljivim, a koje predstavlja prelazak granice. Ističe da se greška može dogoditi svakome, ali da učestalo prelaženje granica govori o ozbiljnijem problemu. 
- Kad neko izlazi iz toga stalno, to je probijanje granica. Prvo tuđih, ali onda i sopstvenih granica, jer tu je patnja obično uključena, navela je psihologinja.
Jedan od problema koje je izdvojila jeste činjenica da partneri često ulaze u brak bez prethodnog razgovora o tome šta očekuju jedno od drugog. Zato partnerima savjetuje da prije ili tokom zajedničkog života razgovaraju o tome šta za njih znači ljubav, kakvu ulogu očekuju od partnera i kako zamišljaju svakodnevni život. 
Prema njenim riječima, upravo nerazumijevanje i nedostatak prethodnog dogovora mogu biti razlog zbog kojeg neki brakovi vrlo brzo dođu u krizu.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš kolega Srđan Puhalo, politički analitičar, bloger, soroševac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, a kad režimu u Banjoj Luci zatreba i Bakirov Srbin. 
Rođen je u Foči, odrastao u Kalinoviku, srednju školu završio u Sarajevu, psihologiju diplomirao u Beogradu, magistrirao u Banjoj Luci, a doktorirao u glavnom gradu naše zemlje. Priznaje kako mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. 
Kako psiholog objašnjava ovu modu progona neistomišljenika? Ko je opozicija u Republici Srpskoj? Šta je spas za Bosnu i Hercegovinu?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Bliži se vrijeme izložbe DIASPONA u auli željezničke stanice. 
DIASPONA je veliki životni projekat arhitekte Hasana Ćemalovića, nastao iz ideje da se „rasuti biseri“ sarajevske škole arhitekture i urbanizma, posijani po svijetu, okupe u jednoj zbirnoj izložbi.
U ovom razgovoru s Duškom Bogunovićem Amir Vuk Zec, u svom podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, prisjetiće se perioda studiranja od kada seže njihovo prijateljstvo, opisujući Bogunovića kao mladog asistenta koji je  donio novu energiju i otvorio tadašnjim studentima aktuelnu temu postmodernizma.
Amirov projekat bazena na Ilidži, u obliku ribe, otvorio je vrata toj novoj priči o arhitekturi. Duško se kasnije specijalizira za urbanizam i odlazi u Novi Zeland, gdje kao profesor i urbanista učestvuje u urbanim planiranjima. 
U podcastu će razgovarati o Duškovim  tekstovima o prostoru, posebno o nedovršenoj urbanizaciji Sarajeva i njegovom opisu Skenderije kao soft brutalizma.
Posebno je zanimljiva tema periurbanizma, odnosno perifernog urbanizma izvan zvanično planiranog. To je zanimljivo i za nas, jer je naš pojam nelegalne gradnje upravo to.
Duško govori o „neuređenim sistemima“ kao fleksibilnijim sistemima, koji se mogu brže oporaviti nakon prirodnih katastrofa, dok se komplikovani urbani centri oporavljaju mnogo duže.
Mi u Bosni i Hercegovini, sa svojom urbanom razrijeđenošću, možda smo i izlaz u ovim mijenama prirode koje su u najavi. Kako Duško reče, Bosna je rješenje, a ne problem. 
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Kada je Sergej Barbarez dobio poziv da preuzme fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, nije odgovorio odmah. Tražio je 15 do 20 dana mira, bez razgovora i savjeta sa strane, kako bi sam sa sobom raščistio želi li prihvatiti posao koji u ovoj zemlji nikada nije samo fudbalski. O odluci u početku nije razgovarao čak ni sa suprugom, dok ga je majka pitala: „Sine, šta će ti to?“.
Danas, uslijed uspjeha koje naša reprezentacija niže, ona se raspituje za igrače, posebno za Esmira Bajraktarevića, i pita sina hoće li “onaj mali” igrati. U toj porodičnoj epizodi možda se najbolje vidi koliko je reprezentacija ponovo postala važna ljudima. Upravo je vraćanje njenog značaja Barbarez od početka postavio kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva.
- Mislim da kao stručni štab radimo dobar posao. Vodili smo računa o karakteru igrača i ono najvažnije, uspjeli smo vratiti kult reprezentacije, ali sada dolazi teži dio. Kada postaneš zvijezda, treba i da ostaneš zvijezda, kazao je Barbarez za Oslobodjenje.ba u novoj epizodi podcasta Opet Laka.
Do igrača koji su odrasli izvan Bosne i Hercegovine nije dolazio velikim govorima i obećanjima. Razgovarao je sa svakim ponaosob i postavljao jednostavno pitanje: „Hoćeš li igrati za nas?“. Kaže da su svi odgovorili potvrdno i da je svaki od tih odgovora došao od srca.
Upravo taj odnos prema državnom dresu vidi kao najveću snagu ekipe. Barbarez ne obećava da reprezentacija neće gubiti, ali vjeruje da pristup, ponos i osjećaj pripadnosti ne smiju nestati.
- Oni vole ovo što rade i ponosni su što su reprezentativci Bosne i Hercegovine. To im je najvažnije. Možemo izgubiti i gubit ćemo utakmice, ali taj pristup je ključ svega, poručio je.
Jedan od najtežih trenutaka njegovog mandata bio je poraz od Njemačke rezultatom 7:0. Ipak, upravo je nakon te utakmice postao još uvjereniji da ekipa ide u dobrom pravcu.
- Mi smo svoju priču počeli kada smo izgubili 7:0 u Njemačkoj. Tu noć sam shvatio da sve ovo vrijedi i da će biti dobro. Tri dana kasnije odigrali smo 1:1 protiv Nizozemske i onda je krenulo. Kada gubim, još sam veći optimista. Iz pobjede dobiješ iskustvo, ali iz poraza učiš, rekao je Barbarez.
Pred reprezentacijom je i period bez Edina Džeke, čovjeka koji je gotovo dvije decenije bio njeno najprepoznatljivije lice. Barbarez ne krije da njegov odlazak neće biti lako nadoknaditi, ali ne želi ni da se od nekog drugog igrača pravi njegova kopija.
- Nema novog Džeke i neće ga nikada ni biti. On je naš najveći ambasador. Ali kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Neko će morati preuzeti ulogu vođe. Grupa uvijek izbaci nekoga ko će je povesti, objasnio je selektor, naglašavajući da Džeko i nakon završetka igračke karijere treba ostati blizu reprezentacije.
Razgovor s Lakom vratio je Barbareza i na početke mnogo prije selektorske klupe - od djetinjstva uz stadion Veleža i prve profesionalne prilike do odlaska u Njemačku, gdje je trebao ostati dvije sedmice, a ostao je 35 godina. Put do Bundeslige nije bio ni brz ni glamurozan. U Berlinu mu je plata kasnila mjesecima, a bilo je dana kada sa suprugom nije imao dovoljno novca ni za odlazak u prodavnicu.
Kasnije su stigli Borussia Dortmund, Hamburg, Bayer Leverkusen, 330 utakmica u Bundesligi i status jednog od najboljih stranih igrača njemačkog prvenstva. Dobio je priliku da zaigra za Njemačku, ali tvrdi da je nije ni razmatrao. Odbio je i Bayern, jer mu se nije dopao način na koji su ljudi iz tog kluba razgovarali s njim.
Njegova veza s reprezentacijom počela je putovanjem u Argentinu koje je trajalo 23 sata i uključivalo pet presjedanja. Stigao je povrijeđen i bez kopački, uvjeren da je pozvan samo kako bi upoznao ekipu i odigrao jednu minutu. Kopačke su mu kupili na licu mjesta, a umjesto jedne minute odigrao je cijelu utakmicu.
- To je kada voliš. Ja volim ovu reprezentaciju, o tome se radi. U klub dođeš i radiš. Voliš klubove, ali to je ipak biznis. Reprezentacija je ljubav i zato je nešto posebno, rekao je.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Šta je gore od rečenice: „Imate rak“? Možda samo jedna rečenica koju nijedan roditelj ne bi smio čuti: „Vaše dijete ima rak“. 
U trenutku kada čujete tu dijagnozu, sve što ste do tada poznavali prestaje biti važno. Planovi, svakodnevica, posao, obaveze… sve stane. Ostane samo pitanje kako spasiti svoje dijete. 
Ali dok se porodica bori za život bolesnog djeteta, često se zaboravi da bolest ne pogađa samo njega. Ona mijenja cijelu porodicu. Braću i sestre, roditelje, odnose među njima, pa čak i ljude oko njih.
Kako izgleda život porodice nakon dijagnoze? Kako se nositi s pogledima, pitanjima, nerazumijevanjem i vlastitim strahom? I šta se događa s djecom koja nisu bolesna, ali svakodnevno gledaju kako se njihova porodica mijenja? 
Atifa Buldić-Bešić i Fikret Kubat iz Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka“ u Oslobođenoj govore o vlastitoj borbi za bolešću, ali i o svakodnevnoj borbi i angažmanu Udruženju da pomogne najmlađim stanovnicima ove zemlje. 
Kada su Atifi rekli da njena kćer ima leukemiju, djagnozu je, kako objašnjava, odmah povezala sa gubitkom i smrću. Jedino iskustvo koje je imala bilo je vezano za djeda, koji je preminuo od karcinoma dok je ona još bila veoma mala. 
- Nikad ja to nisam doživjela na svojoj koži, ni na jedan način. I prvo što sam povezala s tim je ustvari smrt i taj gubitak, kazala je. 
Najveći strah, kaže, bio je prisutan iz dana u dan, posebno tokom perioda liječenja njenog djeteta. Svaka noć donosila je novu brigu i pitanje šta bi se moglo dogoditi. 
- To je ustvari najveći strah koji je spavao sa mnom na jastuku. Legnem navečer i gledam svoj strah pored sebe na jastuku. Da li će njoj nešto biti u toku noći, ispričala je. 
Liječenje je, prema njenim riječima, bilo praćeno stalnim praćenjem reakcija na terapiju. Strah nije bio vezan samo za samu bolest već i za moguće posljedice liječenja.
- Prima terapiju, gledam u nju, gledam kako diše, ali je to realan strah, kaže Atifa, dodajući da su ljekari upozoravali porodicu da pažljivo prate njene reakcije.
Posebno je teško bilo nositi se sa činjenicom da terapije, iako neophodne, mogu biti veoma zahtjevne za organizam. Danas je, kako ističe, situacija drugačija jer je njeno dijete dobro, pa je i strah koji je godinama bio dio svakodnevice ostao iza nje.
Vedad je 2006. godine imao samo tri i po godine kada su roditelji primijetili da drugačije hoda. 
- Pitali smo ga, on kaže da ga bole noge. Otišli smo u Podhrastove, priča njegov otac, Fikret Kubat,  direktor Udruženja "Srce za djecu oboljelu od raka".
Iako prvi nalazi nisu pokazivali ništa alarmantno, doktorica je primijetila promjenu u njegovom hodu i insistirala na dodatnim pregledima. Ubrzo je otkriven tumor u predjelu abdomena, a Vedad je dobio dijagnozu Burkittovog limfoma.
-To je bilo najteže, suočavanje s dijagnozom, kaže Kubat. 
Roditelji su saznali da će njihov sin umjesto operacije morati na hemoterapiju. Vedad je, srećom, brzo ušao u remisiju i činilo se da je najteži period iza porodice. Međutim, samo 23 dana nakon završetka liječenja, Vedad se ponovo požalio na bolove u nogama. 
- U jednom trenutku se igramo na trosjedu, u drugom on kaže: "Babo, bole me noge". Njegova majka insistirala je na dodatnim pretragama. Krvna slika pokazala je da nešto nije u redu, a punkcija koštane srži potvrdila je povratak bolesti. 97 posto koštane srži bilo je zahvaćeno za 23 dana, kaže. 
Za porodicu je tada sve počelo ispočetka.
- Onda ponovo sve ispočetka krenulo. Bilo je stvarno teških trenutaka, gdje mu je život bukvalno njegov visio o koncu, ističe.
Posebno teški bili su i uslovi liječenja. Roditelji su uz djecu mogli biti svega tri sata dnevno. 
Atifa i Fikret, roditelji djece oboljele od raka, koji su danas aktivni i u Udruženju "Srce za djecu", svoje lično iskustvo pretvaraju u borbu za bolji sistem zdravstvene zaštite. Kako ističu, pomoć djeci nije samo pitanje novca, iako su donacije često presudne kada lijekovi koštaju hiljade maraka. Jednako su važni podrška porodicama, psihološka pomoć, razumijevanje i dostupnost pravovremenog liječenja. 
Iz Udruženja poručuju da žele biti partner institucijama u unaprjeđenju sistema, a ne samo organizacija kojoj se dodjeljuju grantovi. Poseban naglasak stavljaju na dostupnost savremenih lijekova, bolju organizaciju zdravstvene zaštite i ulaganje u znanje domaćih ljekara.  Cilj je, kada god je to medicinski moguće, djeci omogućiti liječenje u Bosni i Hercegovini, dok bi se u inostranstvo odlazilo kada za to postoji stvarna medicinska potreba. Umjesto da pacijenti uvijek putuju za znanjem, poruka roditelja je da znanje i iskustvo treba dovoditi u BiH kroz edukaciju ljekara i međunarodnu saradnju.
Njihova poruka institucijama je jasna: kritika sistema nije usmjerena protiv pojedinaca, već ima za cilj da se sistem mijenja nabolje. Pomoć jednom djetetu rješava jedan problem, ali izgradnja boljeg sistema može promijeniti živote brojnih porodica.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...