Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
U novoj epizodi podcasta U kontru sa Draganom Markovinom gostovala je fotografkinja, umjetnica i filmska autorica Dragana Jurišić. Sa Markovinom razgovarala je o prostoru bivše Jugoslavije, ličnim i porodičnim iskustvima, odlascima i povratcima, ratu i njegovim posljedicama, ali i o fotografiji, filmu i umjetnosti.
Komunikacija Dragane Jurišić i Dragana Markovine počela je prije više od deset godina, nakon objavljivanja njene knjige i fotoeseja „Yu: Lost Country“, nastalog kroz putovanje i istraživanje nekadašnje zajedničke zemlje. U razgovoru su se vratili na motivaciju za to putovanje, koja je dijelom proistekla iz čitanja knjige Rebecce West „Crno janje i soko sivi“, ali i na način na koji su joj zemlje i sredine bivše Jugoslavije izgledale tada, sa svim njihovim razlikama i sličnostima.
Jedna od tema bila je i njen odlazak iz Hrvatske, odnosno Slavonskog Broda, u Irsku. Dragana Jurišić govorila je o iskustvu kada joj je jedan hrvatski vojnik zamjerio na „srpskom“ imenu, ali i o Slavonskom i Bosanskom Brodu, o tome kako su ova dva grada funkcionirala prije rata i kako izgledaju danas.
Razgovor je otvorio i vrlo lične porodične teme. Draganin stan pogodila je granata, a ona je odrasla u hrvatsko-srpskom braku. Njen otac pobunio se protiv vlastitog oca, koji je bio izraziti nacionalista. Iz te porodične priče razgovor je prirodno prešao na Bosansku Posavinu, masovni odlazak Hrvata iz tog kraja i rijetke povratnike. Među njima su bili i Draganin djed i stric, koji su se vratili u Bosanski Brod.
Posebno mjesto u razgovoru zauzela je priča o Bijeljini i Hariju Džeksonu, odnosno Aljoši Musliju, čovjeku koji je u tom gradu držao fotografsku radnju i snimao lokalne westerne. Na njega je Draganu uputio njen otac. Istraživanje njegove priče kasnije je rezultiralo filmom “Balkanski kauboj” s kojim je Dragana Jurišić došla na sarajevski festival.
Upravo kroz Harijevu priču otvorila se i tema današnje Bijeljine – njene duboke demografske transformacije, odnosa prema ratnoj prošlosti, zločinima i sjećanju. Govorilo se o ljudima koji o ratu i zločinima govore gotovo lakonski, o relativiziranju i šutnji, ali i o pokušajima da se kroz umjetnost ponovo otvori prostor za sjećanje.
Bilo je, međutim, i mnogo vedrijih i dirljivih trenutaka. Jedan od njih vezan je za ponovno snimanje westerna u Bijeljini, kroz koje se u razgovoru pojavila i jedna drugačija slika grada i ljudi koji su u njemu živjeli.
Dragana Jurišić govorila je i o Harijevom tužnom kraju života, o bijedi, životu na ulici, nasilju i maltretiranju koje je pretrpio. Nakon što je svoju porodicu ispratio do granice, odlučio se vratiti u Bijeljinu. Želio je, kako je Dragana ispričala, saznati vlastiti kraj.
U razgovoru se tako otvorilo i pitanje kako razumjeti količinu zla i nasilja koja se dogodila na ovim prostorima, ali i koliko je teško danas govoriti o svemu što se dogodilo bez pojednostavljivanja i prešućivanja.
Dragana Jurišić i Dragan Markovina razgovarali su i o mogućem povratku, njenom životu u Irskoj i odnosima u Sjevernoj Irskoj. Bilo je riječi i o njenom prelasku iz fotografije u film, umjetničkim postupcima kojima se služi te o temama kojima se planira baviti u budućem radu.
Dragana Jurišić pripada generaciji ljudi koji su svoje duhovno i intelektualno formiranje prošli u Jugoslaviji, a zatim otišli jer nisu mogli prihvatiti novonastale podjele i stanje koje je nastalo nakon raspada zemlje. Ipak, njen umjetnički rad već godinama pokazuje snažnu potrebu da se tim prostorima vraća, da ih ponovo gleda, istražuje i pokušava razumjeti
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Je li lajkanje fotografija drugih osoba na društvenim mrežama prevara? Naizgled jednostavno pitanje nema jednostavan odgovor, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež, gošća nove epizode Oslobođene. 
Iza ovog pitanja krije se mnogo ozbiljnija tema: granice koje partneri postavljaju u svojim odnosima, kao i različita očekivanja o tome šta predstavlja prihvatljivo ponašanje. 
- Zapravo, svaki odnos je jedinstven, poseban, i mi ga kreiramo sa osobom, u stvari sa svojim ponašanjem prema osobi koja je preko puta nas, objašnjava Vehabović-Rudež. 
Prema njenim riječima, svako od nas ima određenu predstavu o tome kako bi ljubavni odnos trebao izgledati, ali te predstave često ostaju neizgovorene. Ona smatra da ljudi često u odnose ulaze s već formiranim "slikama" o tome kako bi njihov život i partnerstvo trebali izgledati. Ista situacija za jednu osobu može predstavljati ozbiljno narušavanje povjerenja, dok je za drugu potpuno beznačajna. 
- I onda je like za nekoga prevara, a za nekoga je samo neka socijalna interakcija koja nema neki značaj, pojašnjava ona.
Vehabović-Rudež naglašava da se granice u vezi ne mogu jednostavno nametnuti drugoj osobi. Umjesto toga, potrebno je razgovarati o tome šta određeno ponašanje znači svakom od partnera. 
- Partneri, da bi znali je li prevara, ne možete mu nametnuti da je nešto prevara ako se on tako ne osjeća, ali se otvara ogroman prostor za razgovaranje, a to nam nedostaje, kaže ona. 
Problem, kako ističe, nije samo u tome što neko lajkuje određene fotografije, već i u tome što partneri često ne razgovaraju o motivima koji stoje iza takvog ponašanja. Zato se pitanje "Je li like prevara" na kraju svodi na mnogo šire pitanje: šta su partneri dogovorili, gdje se nalaze njihove granice i koliko su spremni otvoreno razgovarati o ponašanju koje može utjecati na povjerenje u vezi.
Govoreći o tome šta se uopće može smatrati prevarom, Vehabović-Rudež istakla je da ne postoji univerzalna definicija koja će biti ista za svaki par.
- Ne mora da znači da je meni i vama ista stvar prevara, kazala je, objašnjavajući da prevara ne podrazumijeva nužno seksualni odnos.
Prema njenim riječima, prevara može biti "svaka radnja, ponašanje, emocija upućena trećoj osobi koja nije u odnosu s vama", ukoliko izlazi iz granica koje su partneri prethodno definirali. 
Vehabović-Rudež smatra da je ključno pitanje šta su partneri međusobno dogovorili i kakav su odnos izgradili. Ako su dvoje ljudi definirali svoj odnos kao partnerski ili bračni, onda je važno znati koje ponašanje smatraju prihvatljivim, a koje predstavlja prelazak granice. Ističe da se greška može dogoditi svakome, ali da učestalo prelaženje granica govori o ozbiljnijem problemu. 
- Kad neko izlazi iz toga stalno, to je probijanje granica. Prvo tuđih, ali onda i sopstvenih granica, jer tu je patnja obično uključena, navela je psihologinja.
Jedan od problema koje je izdvojila jeste činjenica da partneri često ulaze u brak bez prethodnog razgovora o tome šta očekuju jedno od drugog. Zato partnerima savjetuje da prije ili tokom zajedničkog života razgovaraju o tome šta za njih znači ljubav, kakvu ulogu očekuju od partnera i kako zamišljaju svakodnevni život. 
Prema njenim riječima, upravo nerazumijevanje i nedostatak prethodnog dogovora mogu biti razlog zbog kojeg neki brakovi vrlo brzo dođu u krizu.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš kolega Srđan Puhalo, politički analitičar, bloger, soroševac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, a kad režimu u Banjoj Luci zatreba i Bakirov Srbin. 
Rođen je u Foči, odrastao u Kalinoviku, srednju školu završio u Sarajevu, psihologiju diplomirao u Beogradu, magistrirao u Banjoj Luci, a doktorirao u glavnom gradu naše zemlje. Priznaje kako mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. 
Kako psiholog objašnjava ovu modu progona neistomišljenika? Ko je opozicija u Republici Srpskoj? Šta je spas za Bosnu i Hercegovinu?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Bliži se vrijeme izložbe DIASPONA u auli željezničke stanice. 
DIASPONA je veliki životni projekat arhitekte Hasana Ćemalovića, nastao iz ideje da se „rasuti biseri“ sarajevske škole arhitekture i urbanizma, posijani po svijetu, okupe u jednoj zbirnoj izložbi.
U ovom razgovoru s Duškom Bogunovićem Amir Vuk Zec, u svom podcastu O prostoru sa Zecom i Vukom, prisjetiće se perioda studiranja od kada seže njihovo prijateljstvo, opisujući Bogunovića kao mladog asistenta koji je  donio novu energiju i otvorio tadašnjim studentima aktuelnu temu postmodernizma.
Amirov projekat bazena na Ilidži, u obliku ribe, otvorio je vrata toj novoj priči o arhitekturi. Duško se kasnije specijalizira za urbanizam i odlazi u Novi Zeland, gdje kao profesor i urbanista učestvuje u urbanim planiranjima. 
U podcastu će razgovarati o Duškovim  tekstovima o prostoru, posebno o nedovršenoj urbanizaciji Sarajeva i njegovom opisu Skenderije kao soft brutalizma.
Posebno je zanimljiva tema periurbanizma, odnosno perifernog urbanizma izvan zvanično planiranog. To je zanimljivo i za nas, jer je naš pojam nelegalne gradnje upravo to.
Duško govori o „neuređenim sistemima“ kao fleksibilnijim sistemima, koji se mogu brže oporaviti nakon prirodnih katastrofa, dok se komplikovani urbani centri oporavljaju mnogo duže.
Mi u Bosni i Hercegovini, sa svojom urbanom razrijeđenošću, možda smo i izlaz u ovim mijenama prirode koje su u najavi. Kako Duško reče, Bosna je rješenje, a ne problem. 
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Kada je Sergej Barbarez dobio poziv da preuzme fudbalsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, nije odgovorio odmah. Tražio je 15 do 20 dana mira, bez razgovora i savjeta sa strane, kako bi sam sa sobom raščistio želi li prihvatiti posao koji u ovoj zemlji nikada nije samo fudbalski. O odluci u početku nije razgovarao čak ni sa suprugom, dok ga je majka pitala: „Sine, šta će ti to?“.
Danas, uslijed uspjeha koje naša reprezentacija niže, ona se raspituje za igrače, posebno za Esmira Bajraktarevića, i pita sina hoće li “onaj mali” igrati. U toj porodičnoj epizodi možda se najbolje vidi koliko je reprezentacija ponovo postala važna ljudima. Upravo je vraćanje njenog značaja Barbarez od početka postavio kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva.
- Mislim da kao stručni štab radimo dobar posao. Vodili smo računa o karakteru igrača i ono najvažnije, uspjeli smo vratiti kult reprezentacije, ali sada dolazi teži dio. Kada postaneš zvijezda, treba i da ostaneš zvijezda, kazao je Barbarez za Oslobodjenje.ba u novoj epizodi podcasta Opet Laka.
Do igrača koji su odrasli izvan Bosne i Hercegovine nije dolazio velikim govorima i obećanjima. Razgovarao je sa svakim ponaosob i postavljao jednostavno pitanje: „Hoćeš li igrati za nas?“. Kaže da su svi odgovorili potvrdno i da je svaki od tih odgovora došao od srca.
Upravo taj odnos prema državnom dresu vidi kao najveću snagu ekipe. Barbarez ne obećava da reprezentacija neće gubiti, ali vjeruje da pristup, ponos i osjećaj pripadnosti ne smiju nestati.
- Oni vole ovo što rade i ponosni su što su reprezentativci Bosne i Hercegovine. To im je najvažnije. Možemo izgubiti i gubit ćemo utakmice, ali taj pristup je ključ svega, poručio je.
Jedan od najtežih trenutaka njegovog mandata bio je poraz od Njemačke rezultatom 7:0. Ipak, upravo je nakon te utakmice postao još uvjereniji da ekipa ide u dobrom pravcu.
- Mi smo svoju priču počeli kada smo izgubili 7:0 u Njemačkoj. Tu noć sam shvatio da sve ovo vrijedi i da će biti dobro. Tri dana kasnije odigrali smo 1:1 protiv Nizozemske i onda je krenulo. Kada gubim, još sam veći optimista. Iz pobjede dobiješ iskustvo, ali iz poraza učiš, rekao je Barbarez.
Pred reprezentacijom je i period bez Edina Džeke, čovjeka koji je gotovo dvije decenije bio njeno najprepoznatljivije lice. Barbarez ne krije da njegov odlazak neće biti lako nadoknaditi, ali ne želi ni da se od nekog drugog igrača pravi njegova kopija.
- Nema novog Džeke i neće ga nikada ni biti. On je naš najveći ambasador. Ali kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Neko će morati preuzeti ulogu vođe. Grupa uvijek izbaci nekoga ko će je povesti, objasnio je selektor, naglašavajući da Džeko i nakon završetka igračke karijere treba ostati blizu reprezentacije.
Razgovor s Lakom vratio je Barbareza i na početke mnogo prije selektorske klupe - od djetinjstva uz stadion Veleža i prve profesionalne prilike do odlaska u Njemačku, gdje je trebao ostati dvije sedmice, a ostao je 35 godina. Put do Bundeslige nije bio ni brz ni glamurozan. U Berlinu mu je plata kasnila mjesecima, a bilo je dana kada sa suprugom nije imao dovoljno novca ni za odlazak u prodavnicu.
Kasnije su stigli Borussia Dortmund, Hamburg, Bayer Leverkusen, 330 utakmica u Bundesligi i status jednog od najboljih stranih igrača njemačkog prvenstva. Dobio je priliku da zaigra za Njemačku, ali tvrdi da je nije ni razmatrao. Odbio je i Bayern, jer mu se nije dopao način na koji su ljudi iz tog kluba razgovarali s njim.
Njegova veza s reprezentacijom počela je putovanjem u Argentinu koje je trajalo 23 sata i uključivalo pet presjedanja. Stigao je povrijeđen i bez kopački, uvjeren da je pozvan samo kako bi upoznao ekipu i odigrao jednu minutu. Kopačke su mu kupili na licu mjesta, a umjesto jedne minute odigrao je cijelu utakmicu.
- To je kada voliš. Ja volim ovu reprezentaciju, o tome se radi. U klub dođeš i radiš. Voliš klubove, ali to je ipak biznis. Reprezentacija je ljubav i zato je nešto posebno, rekao je.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...