Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
Zašto žene i dalje nemaju ravnopravan položaj u politici, ko čini najvjernije biračko tijelo i koliko na izborne rezultate utiče zavisnost od javnih budžeta? O ovim temama u Oslobođenoj govorila je Dženana Alađuz, direktorica Fondacije Infohouse, upozoravajući na političku apatiju, stranačku lojalnost i potrebu da građani i građanke konačno počnu donositi odluke vlastitom glavom.
Govoreći o odnosu političkih stranaka prema građanima, Alađuz je istakla da je posebno frustrira osjećaj da političke strukture više ne doživljavaju one koji ne pripadaju njihovim čvrstim biračkim bazama. Smatra da se dio stanovništva u političkom životu tretira kao usputna pojava, umjesto kao ravnopravan učesnik u demokratskim procesima. Prema njenoj procjeni, jedan od razloga zbog kojih se politički odnosi u Bosni i Hercegovini teško mijenjaju jeste postojanje stabilnih biračkih baza koje godinama ostaju vjerne istim strankama. Alađuz smatra da dio tih glasača čine ljudi koji političke opcije podržavaju zbog vlastitih uvjerenja, identiteta i iskustava, dok drugi dio može biti vezan za stranačke strukture kroz zaposlenje i egzistencijalnu sigurnost. 
- Ovaj procenat ljudi koji su izašli na izbore, taman negdje dođe procenat osoba koje su po raznim osnovama na raznim javnim budžetima, kazala je Alađuz, iznoseći svoju procjenu o povezanosti izborne podrške i ekonomske zavisnosti od javnog sektora.
Ona je pojasnila da ne smatra kako su svi ljudi koji rade u javnom sektoru politički motivisani na isti način, niti da stranačka pripadnost automatski znači nekompetentnost ili nepoštenje. Ipak, upozorila je na problem kada zaposlenje ili druga vrsta koristi postanu razlog zbog kojeg građani osjećaju obavezu da godinama ostaju vjerni određenoj političkoj opciji.
- Ja razumijem, ne pravdam, ali razumijem. Ja bih im stvarno poručila, evo ovom prilikom: pa eto, 20 godina vraćate uslugu, dosta, poručila je, govoreći o ljudima koji su posao dobili posredstvom stranke i koji zbog toga osjećaju da joj duguju političku lojalnost.  
Pitanje političke odgovornosti i ravnopravnog učešća posebno je važno kada se govori o položaju žena u politici. Iako su žene prisutne u političkom životu, njihova zastupljenost na izbornim listama sama po sebi ne znači da imaju i stvarnu moć odlučivanja.
Ko zaista učestvuje u donošenju odluka, čiji se glas čuje i koliko su građani slobodni da biraju bez pritiska političkih i ekonomskih interesa? Ako se izborna podrška velikim dijelom održava kroz dugogodišnje navike, stranačku lojalnost i zavisnost od zaposlenja, prostor za nove političke snage i drugačije glasove postaje znatno uži. U takvom okruženju važno je ne samo koliko se žena nalazi na izbornim listama nego i imaju li stvarnu mogućnost da utiču na politike, prioritete i odluke koje oblikuju svakodnevni život građana. 
Alađuz je upozorila da žene koje svojim radom i zalaganjem doprinose strankama često ne dobijaju odgovarajuće mjesto na izbornim listama. Navela je primjer političarke koja je, usprkos značajnom angažmanu, na listu dospjela tek nakon direktne intervencije predsjednika stranke. 
- Unutar stranke se žene ne poštuju, a kamoli da ih poštuje šira javnost, kazala je Alađuz. 
Prema njenim riječima, žene koje nisu spremne slijepo slijediti stavove stranačkih lidera često su marginalizirane, dok se njihov doprinos svodi na formalno prisustvo. Takav odnos, smatra ona, odražava se i na širi društveni položaj žena, ali i na način na koji one počinju doživljavati vlastitu vrijednost i mogućnosti.
Govoreći o ženama na najvišim političkim funkcijama, uključujući dvije žene u Predsjedništvu BiH, Alađuz je istakla da joj nije dovoljno da žene budu samo brojčano zastupljene. Važno joj je da imaju prostor za samostalno mišljenje i mogućnost da konkretno utiču na odluke. 
- Željela bih da što više žena bude na pozicijama odlučivanja, da ne budu samo brojevi, nego da zaista mogu nešto promijeniti. Da budu na poziciji gdje će se njihova riječ zaista čuti, poručila je. 
Naglasila je da njihov mandat traje četiri godine i da još imaju priliku pokazati kakvu politiku žele voditi. 
Kao primjer navela je bivšu hrvatsku premijerku Jadranku Kosor i nekadašnju njemačku kancelarku Angelu Merkel, ističući da činjenica da je nekoga politički lider doveo na funkciju ne znači da ta osoba mora ostati pod njegovim utjecajem.
- Može te neko dovesti na poziciju. Eto, to je tvoj način, to je tvoj put, okej. Ali nemoj biti slijepa. Nemoj biti gluha, poručila je Alađuz, pozivajući žene na političkim funkcijama da djeluju samostalno i preuzmu odgovornost za vlastite odluke.
Na kraju, naglasila je da političke funkcije i odluke ostavljaju trag na ličnom integritetu svake osobe koja ih obavlja.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Ima jedan dio Bosne i Hercegovine, koji je po mnogo čemu drugačiji - u slučaju izbora to se ne odnosi na rezultate, već na način glasanja: u Brčko Distriktu, naime, birači se opredjeljuju za koju će entitetsku vlast glasati. 
Ovaj naš kutak na Savi ima BDP iznad 15.000 maraka po stanovniku i iznad je prosjeka zemlje, a godišnji proračun je 2026. gotovo 450 miliona. Per capita to je oko 5.500 maraka, ubjedljivo najveći u našoj zemlji. No, naš gost, podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović - osim što dolazi iz Skupštine Distrikta - zanimljiv je i po jednom svima značajnom podatku, najmlađi je zastupnik. Adnan Karamujić je rođen 26. maja 2003. godine, a s liste Naše stranke izabran je s nepunom 21 godinom. Danas je nezavisni poslanik, grafički dizajner, koji je nedavno skrenuo pažnju javnosti kada je šefa policije u Distriktu jasno upozorio kako nema prava birati na koja će zastupnička pitanja odgovarati.
Kako gleda na izbore u Srbiji? Šta je sa studentima u našoj zemlji, jesu li oni zadovoljni, pa se ne bune?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
U novom izdanju podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom gostuje arhitekta Emir Salkić, autor postavke izložbe „DIASPONA - Dolazim kući“, otvorene 8. oktobra u auli Željezničke stanice u Sarajevu, u okviru međunarodnog arhitektonskog događaja „DIASPONA: Sarajevska škola arhitekture u svijetu“.
Izložba je nastala na inicijativu arhitekte Hasana Ćemalovića, a njen koncept razvijao je tim. Njihova ambicija bila je napraviti postavku koja će izaći izvan zidova Željezničke stanice, ali i izvan uobičajenih granica arhitektonskih izložbi. Umjesto predstavljanja arhitekture isključivo kroz panoe, makete i rendere, željeli su ponuditi iskustvo koje posjetioca uključuje na drugačiji način, potiče radoznalost i otvara prostor za razumijevanje arhitekture kao dijela svakodnevnog života.
- Godinama sam prilično rezervisan prema arhitektonskim izložbama. Ne zato što me arhitektura ne zanima, naprotiv, nego zato što izložbe koje bi mi trebale biti najbliže često ostanu zatvorene u vlastitom jeziku. Panoi, makete, renderi, ozbiljni ljudi koji ozbiljno gledaju ozbiljne projekte. Najbolje izložbe kojih se sjećam nisam samo gledao. Doživio sam ih. Nešto sam dotakao, čuo, pomirisao, kroz nešto prošao. Ponio sam iskustvo, a ne samo informaciju, kazao je Salkić.
Upravo je takav pristup obilježio i rad na izložbi „DIASPONA - Dolazim kući“, koja je zamišljena kao prostor susreta s arhitekturom i njenim značenjima, dostupan i onima koji nikada nisu otvorili arhitektonski časopis. 
- Nije nas zanimala još jedna izložba koja će arhitektima objašnjavati arhitekturu. Pokušavali smo napraviti nešto mnogo teže - izložbu koja će biti zanimljiva nekome ko možda nikada nije otvorio arhitektonski časopis. To je izložba o filozofiji arhitekture, istakao je Salkić.
Jedna od važnih tema podcasta bila je i njegova saradnja s Udruženjem „Srce za djecu oboljelu od raka“ te angažman na izgradnji Roditeljskih kuća u Sarajevu i Tuzli. Govorio je o tome kako je došlo do saradnje i koliko je važno da arhitektonsko znanje bude stavljeno u službu ljudi kojima je podrška najpotrebnija. Osvrćući se na svoj rad na Roditeljskoj kući, naglasio je da ga je uradio bez skrivenih motiva, otvarajući i šire pitanje društvene odgovornosti arhitekata i mogućnosti da arhitektura odgovori na stvarne ljudske potrebe.
Iako je arhitektura njegov profesionalni poziv, Salkić ne prestaje stvarati ni izvan projektantskog rada. Tehnologija mu je prijatelj, a slobodno vrijeme voli provoditi u radionici, praveći stvari vlastitim rukama. Tako je nastao Tochak, drveni balans bicikl namijenjen djeci uzrasta od dvije do pet, pa i šest godina, zavisno od njihovog razvoja. Ovaj projekat spaja njegovu sklonost tehnologiji, praktično znanje, kreativnost i ljubav prema ručnoj izradi, pokazujući kako ideje mogu dobiti sasvim konkretan oblik i pronaći svoje mjesto u svakodnevnom životu.
O tome kako se našao u svijetu izrade drvenih balans bicikala, šta ga pokreće da stalno istražuje i stvara te kako povezuje različite oblasti svog interesovanja, govorio je otvoreno i uz prepoznatljivu dozu humora.
- Uvijek kažem da sam jedini čovjek koji ima napismeno da je izmislio tochak (točak). Ako mi ne vjerujete, pogledajte na internetu, kazao je kroz smijeh.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Student medicine Smail Idrizović prošao je kroz teško i neizvjesno razdoblje nakon što su se, pred kraj njegovog srednjoškolskog obrazovanja, počele javljati prve zdravstvene tegobe. Ono što je u početku izgledalo kao izolirana nesvjestica ubrzo je preraslo u dugotrajnu potragu za odgovorima i suočavanjem s pogrešnom dijagnozom.
- To je sve počelo kada sam bio pri kraju srednjoškolskog obrazovanja, kada se desila prva nesvjestica. Tada je, zapravo, počeo cijeli haos oko zdravlja, prisjetio se Smail. 
Iako prva nesvjestica nije odmah izazvala ozbiljniju reakciju, četiri mjeseca kasnije situacija se ponovila. Nakon ponovljene nesvjestice uslijedile su pretrage i hospitalizacija. Tada mu je saopćena dijagnoza multiple skleroze, i to u teškoj fazi. Prema onome što mu je tada predstavljeno, postojala je bojazan da bi bolest mogla brzo napredovati, uz mogućnost gubitka vida i ozbiljnih posljedica po pokretljivost. Usprkos ozbiljnosti situacije, Smail je osjećao da dijagnoza ne odgovara onome što je primjećivao kod sebe. Odlučio je odbiti ponuđenu terapiju, vjerujući da je potrebno nastaviti potragu za pravim uzrokom njegovih tegoba.
- Svjesno sam odbio terapiju. Imao sam neki svoj instinkt i osjećaj da postoji nešto drugo. Završio sam srednju medicinsku školu, poznavao sam osnovne simptome i vidio sam da kod mene tih simptoma zapravo nema, kazao je Smail.
U tim trenucima veliku podršku pružala mu je majka. Smail je otkrio da se i prije zdravstvenih problema suočio s velikim životnim gubicima, među kojima je bila i smrt njegovog oca. Nakon što je odbio predloženu terapiju, odlučio je potražiti drugo mišljenje.
Pronašao je doktoricu koja se godinama bavila multiplom sklerozom, a ona ga je hospitalizirala i uputila na dodatne pretrage, uključujući lumbalnu punkciju. Na rezultate je čekao gotovo mjesec dana, u neizvjesnosti koja mu se činila beskrajnom. 
- To su bile noći koje su bile preduge. Kasnije je stigao nalaz koji je pokazao da se ne radi o multiploj sklerozi i da je dijagnoza bila pogrešna, prisjetio se. 
Kako navodi, bio je uvjeren da bi prihvatanje terapije namijenjene toj dijagnozi moglo imati ozbiljne posljedice po njegovo zdravlje. Ipak, ni nakon što je multipla skleroza isključena, potraga nije bila završena. Ljekari su mu saopćili da zdravstveni problem postoji, ali da njegov uzrok još nije poznat.
- Doktorica mi je rekla: Smaile, vi imate nešto, ali mi ne znamo šta vam je. Ostao sam ni na nebu ni na zemlji, ispričao je.
Suočen s novim pitanjima, Smail je odlučio samostalno istraživati. Naredna tri do četiri mjeseca posvetio je proučavanju stručnih medicinskih članaka i radova ljekara iz različitih dijelova svijeta, pokušavajući pronaći objašnjenje za ono što mu se dogodilo. 
Tokom tog istraživanja posumnjao je na lajmsku boreliozu, odnosno neuroboreliozu, koja može zahvatiti nervni sistem. Rezultati su potvrdili prisustvo borelioze, a utvrđeno je i da je bolest bila povezana s lezijom na mozgu.
- Doktorica mi je rekla da sam došao na vrijeme. Da nisam, vjerovatno bi se promjene nastavile razvijati, kazao je Smail.
Smail se prisjetio da je prije petnaestak godina imao ujed krpelja, ali tada nije mogao pretpostaviti da bi taj događaj mogao biti povezan s kasnijim zdravstvenim problemima.
- Okidač za bolest je bio stres. Završetak srednje škole, prijemni ispit, upis na fakultet, a uz sve to ispratili smo i dvije smrti. To je posebno stresna situacija, ispričao je Smail, osvrćući se na period u kojem su se pojavili simptomi. 
Prije prvih nesvjestica primijetio je da mu predmeti iznenada ispadaju iz ruku. Potražio je pomoć neurologa, ali je pregled bio uredan, kao i krvne analize. 
- Držim čašu da se napijem vode i odjednom mi ispadne. To mi je bilo nevjerovatno, prisjetio se. 
Iako je znao da borelioza postoji, priznaje da ranije nije bio svjestan koliko se često javlja u našem području. 
- Znao sam da bolest postoji, ali nisam znao da je toliko rasprostranjena kod nas i da je toliki broj krpelja zaražen, kazao je. 
Posebno težak dio njegovog iskustva bila je mogućnost da dobije terapiju koja nije odgovarala njegovom stvarnom zdravstvenom problemu. Doktorica mu je to objasnila slikovitim poređenjem.
- Rekla mi je da je to isto kao kada vozite automobil koji koristi benzin, a vi u njega sipate dizel, zaključio je Smail.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Od uspješne karijere u njemačkom Siemensu do vlastite kompanije u Bosni i Hercegovini sa 180 zaposlenih. Životna priča dr. Advana Begovića, osnivača i predsjednika uprave kompanije STAMEN, pokazuje kako povratak u domovinu ne mora značiti odustajanje od velikih ambicija. Naprotiv, za njega je to bio početak potpuno novog profesionalnog poglavlja.
U novoj epizodi podcasta Životna škola, Begović govori o odrastanju u izbjeglištvu, školovanju u Njemačkoj, radu u velikim svjetskim kompanijama i odluci da vlastito znanje i iskustvo uloži u razvoj domaće industrije.
Iz Banje Luke je, kako kaže, prisilno otišao sa osam godina. Njegova porodica u Njemačkoj je počinjala ispočetka, a on je već kao dječak naučio da se za uspjeh mora dodatno boriti. Nakon studija i doktorata u Aachenu, karijeru je gradio u njemačkoj industriji, a potom dobio priliku da postane dio najvišeg menadžmenta Siemensa.
Ipak, želja za povratkom nikada nije nestala.
- Jedna je motivacija inat nekog malog dječaka koji je protjeran iz svoje rodne zemlje, iz svog rodnog grada, da se vrati opet na mjesto odakle potiče i da ipak pokaže da se tu može živjeti, da se tu može uspjeti, i ipak da se vrati tamo, na ono mjesto gdje on smatra i osjeća da pripada, govori Begović.
U Sarajevo je 2020. godine došao na nekoliko sedmica, planirajući raditi od kuće tokom pandemije. Tek nekoliko godina kasnije shvatio je da se zapravo trajno vratio.
Kompaniju STAMEN osnovao je 2021. godine, s idejom da u BiH proizvodi modularne objekte namijenjene evropskom tržištu. Počeci nisu bili jednostavni. Prve proizvode razvijali su uz pomoć dostupnih stručnih materijala, YouTube videa i domaćih partnera, a prva dva modula proizveli su u fabrici u Travniku.
Velika prilika stigla je kada je njemačkom kupcu hitno trebalo 46 modula za školu. Begovićeva kompanija tada nije imala ni vlastiti proizvodni pogon ni dovoljno radnika. Ipak, prihvatili su izazov i uspjeli realizirati projekat koji im je otvorio vrata tržišta.
Danas kompanija ima četiri proizvodna pogona, a Begović ističe da BiH nudi mnogo više poslovnih mogućnosti nego što se često predstavlja.
- Ja sad kad gledam unazad, smatram da je Bosna idealna zemlja za startupove, kaže Begović.
Govorio je i o odlasku radnika i mogućnosti povratka dijaspore. Begović otkriva da su u njegovoj kompaniji zaposleni i ljudi koji su ranije radili kod njihovih kupaca u Njemačkoj. Smatra da bi domaće kompanije trebale organizirati sajmove zapošljavanja upravo u zemljama u kojima živi bh. dijaspora.
Govoreći o primanjima, navodi da je STAMEN u protekle tri godine povećao plate zaposlenicima za više od 40 posto.
- Čisto da gledamo financijski, smatram da smo dostigli već jedan nivo gdje ljudima postaje neisplativo ići, poručuje, naglašavajući da govori iz perspektive vlastite kompanije i iskustava s drugim poslodavcima.
Begović se osvrće i na radne navike, odnos prema zaposlenicima i potrebu za većom produktivnošću, ali i na vlastite poslovne greške. Otkriva kako je kompanija postala žrtva cyber kriminala i izgubila novac zarađen na početku poslovanja.
Na kraju razgovora odgovara i na pitanje koje najbolje zaokružuje njegov životni put: kada bi danas ponovo birao između Njemačke i Bosne i Hercegovine, gdje bi želio živjeti?
- Ja sam najsretniji čovjek, to često puta kažem, ostvario sam nekako svoj "bosanski san", kaže Begović.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...