Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
Sead Jahić, “arhitekta mogućnosti”, kako ga Amir Vuk Zec naziva je osnivač IDEA-Co agencije i stručnjak s više od 40 godina iskustva u industriji, razvoju i sistemima upravljanja kvalitetom. Diplomirani je mašinski inženjer, certificirani TÜV Lead Auditor, dugogodišnji konsultant za organizacijski razvoj i ISO standard i predsjednik Udruženja inženjera BiH te gost nove epizode podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom.
Profesionalnu karijeru započeo je u kompaniji FERING, gdje je napredovao do pozicije direktora razvojnog sektora i vodio brojne projekte iz oblasti razvoja proizvoda, tehnologije i menadžmenta kvaliteta.
Agencija IDEA-Co osnovana je 2002. godine s ciljem pružanja stručne podrške organizacijama u unapređenju poslovanja kroz sisteme kvaliteta, strateški menadžment i informacione tehnologije. Danas IDEA-Co djeluje kao mreža stručnjaka i partnera koji realizuju projekte širom regije.
Javno djelovanje i briga, Seada Jahića o njegovoj Gračanici, o razvoju mašinskoj industriji u Bosni i Hercegovini, o kojoj puno kao inženjer mašinstva zna, je dokaz svjesnosti pojedinca i njegove odgovornosti naspram cjeline-tijela države.
Jahić sada radi konsultantske usluge i prisutan je kao moderator promjena, ambijenta u kojem se društvo nalazi. Ta njegova angažovanost i aktivnost proizlazi iz ljubavi o prostoru u kojem je stasao i formirao se.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Mostarski stand up komičar i podcaster Omer Hodžić gost je nove epizode podcasta Opet Laka, u kojoj s Elvirom Lakovićem razgovara o humoru, odrastanju u Mostaru i stvarima koje se na Balkanu najčešće pokušavaju izgovoriti kroz šalu.
Iza improvizacije i prepoznatljivog crnog humora, razgovor vrlo brzo odlazi i u lične teme, posebno kada se dotaknu njegovog odrastanja bez oca, koji je poginuo na početku rata. Hodžić priznaje da o tome godinama nije mnogo govorio, niti je znao kako da taj gubitak zapravo posmatra.
- Nisam nikad postao svjestan da nemam oca jer ga nikad nisam imao. Nisam znao kako je to imati oca, pa da mi nešto fali. Tek sam kasnije shvatio da sam bio ljut jer sam osjećao kao da me izdao. A možda da sam imao oca, ne bih bio komičar uopšte, govori Hodžić.
Kroz razgovor objašnjava i da ga je upravo humor naučio kako da preživi nelagodu, ali i kako da od nje napravi materijal za nastupe.
- Ljudi misle da sam stalno veseo jer sam komičar, a zapravo nisam nešto pretjerano dobro raspoložen. Jedino kad aktivno nasmijavam ljude osjećam se dobro. Kad dobiješ taj smijeh i aplauz, to kao da ti pomiluje dušu, kaže Hodžić.
Govoreći o stand upu, objašnjava da publika često ne vidi koliko je taj posao zapravo psihološki iscrpljujući i koliko komičar zavisi od reakcije ljudi ispred sebe.
- Stand up komičar svira publiku isto kao što muzičar svira instrument. Moraš imati smijeh svakih nekoliko sekundi. Kad šala ne prođe, to je baš grozan osjećaj, ali s vremenom naučiš da publika ne vidi šta se dešava u tvojoj glavi dok pokušavaš spasiti nastup, govori Hodžić.
Nova epizoda podcasta Opet Laka donosi razgovor koji kroz humor otvara mnogo ozbiljnije teme - od rata i identiteta do usamljenosti, publike i potrebe da se ljudi, barem na trenutak, iskreno nasmiju.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Tamara Misirlić, sportistkinja i aktivna humanitarka, je već kao tinejdžerica počela pomagati ljudima u teškim životnim situacijama, a kasnije je svoj rad formalizovala kroz fondaciju. Ova 23-godišnja djevojka je svoj život posvetila i stavila u službu onih koje žive bez osnovnih uslova za život, djeci koja spavaju na podu i ljudima koje je društvo, ali i njihova djeca, odavno zaboravilo.
Tamara je u Oslobođenoj govorila o svom dugogodišnjem terenskom radu i posvećenosti pomoći ljudima koji žive u izrazito teškim i neuslovnim okolnostima, naglašavajući da takav angažman zahtijeva veliko strpljenje, spremnost na fizički napor i potpuno prihvatanje realnosti u kojoj ti ljudi žive. 
- Ja kažem da je to moj put. Mnogi su želeli ići sa mnom i onda kad krenu, i kad vide da dobiješ i osip po telu i da te i bube jedu i da su to neuslovi, i da moraš i hodati i penjati se i da vući kese, brzo odustanu. Kažem ljudima koji idu sa mnom da moraju krenuti od činjenice da ta baka živi bez struje i bez vode i da se možda godinama nije kupala. I ne možeš da se povlačiš, da izbegavaš kontakt, jer bi to za njih bila uvreda, kaže Tamara.
 Ali nekada se zbog tog kontakta stvari i zakomplikuju, barem za Tamaru.
- Kada dođem, oni me grle, ljube me, jer je to za njih taj trenutak koji im znači sve. To je neka čista, iskrena emocija. Bila sam i sama u situaciji da sam zbog takvog rada završila u bolnici, dobila zaraznu bolest i rane po telu, jer mi je imunitet pao. Nakon toga mi je doktor rekao da više ne smem raditi bez zaštite, ali ja to ne mogu. Ne želim stavljati masku i rukavice jer ne želim stvarati distancu. Za mene je to, jednostavno, ljudska bliskost i iskrena emocija, kaže ova mlada djevojka. 
U svom iskustvu rada sa starijima, prisjetila se i jedne potresne priče o ženi koju je upoznala prije četiri godine. Riječ je o baki koja je imala 114 godina i bila, kako navodi, najstarija žena na Balkanu u tom trenutku. 
- Rodila je šesnaestoro dece, prošla ratove, glad, krize, sve ono što jedan čovek može da preživi. Bila je pokretna do 110. godine, navodi Misirlić.
Ono što je zatekla na terenu bilo je izuzetno teško.
- Vidim ženu u krevetu, bez struje, bez vode. Kuća gotovo da se srušila. Nije imala ni krevet, spavala je na nekim daskama i starom dušeku, opisuje ona, dodajući da je starica imala više od stotinu potomaka širom svijeta. 
Uprkos tome, brigu o njoj je vodio samo jedan sin, koji je i sam bio u lošem zdravstvenom stanju i bez mogućnosti da joj pruži adekvatnu njegu. Misirlić ističe da su ovakvi primjeri pokazatelj duboke društvene nebrige, ali i emocionalnog udaljavanja od starijih ljudi. 
- Žena koja je toliko toga prošla i koja bi trebalo svima nama da bude kao neki dragulj, da je svi pazimo, dočekala je kraj života u takvim uslovima, kaže ona.
Posebno naglašava da je usamljenost najveća bol starijih osoba, čak i više od materijalne oskudice.
- Smatram da je najveća bol tih ljudi ta samoća. A naročito kod onih koji imaju decu i koji prirodno očekuju da im se uzvrati ljubav i pažnja u starosti, ističe Misirlić.
Dodaje da starijima često nije važno ništa materijalno, već prisustvo i pažnja druge osobe. 
- Nije njima stalo ni do kuće, ni do kreveta, ni do nameštaja, već da im neko pruži ruku kao čovek, naglašava ona. 
Na kraju, podsjeća na jednostavne, ali često zaboravljene potrebe starijih ljudi: razgovor, prisustvo i pažnja.
- Oni su željni razgovora. Oni žive za taj trenutak da progovore s nekim, da popiju kafu, da ih neko sasluša, da neko čuje njihovu muku i da otvore nekome dušu, zaključuje Tamara.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Kada Faruk Širbegović govori o uspjehu, ne govori o luksuzu, privilegijama i sreći. Govori o oskudici, disciplini, odgovornosti i radu. Govori o dječaku iz Gračanice koji je još u osnovnoj školi planirao porodični budžet jer je otac bio teško bolestan, a porodica živjela od male penzije. Upravo iz tog perioda nastala je filozofija života koju danas prenosi mladima: “Ne tražite izgovore da nešto ne možete, nego način kako možete.”
Gost podcasta Životna škola otvoreno govori o svom odrastanju, prvim poslovima, učenju na gradilištima i putu kojim je od studenta arhitekture stigao do osnivača jedne od najvećih građevinskih kompanija u Bosni i Hercegovini. Kompanije koja je izgradila više od 11 miliona kvadratnih metara prostora širom Evrope i Afrike.
- U osmom razredu sam morao planirati koliko nam treba za hranu, koliko za odlazak ocu u bolnicu i kako ćemo preživjeti mjesec, prisjeća se Širbegović. Upravo tada, kaže, shvatio je da mu je obrazovanje jedini put prema životu kakav želi.
Njegova priča daleko je od klasične poslovne biografije. Tokom studija živio je od stipendija, davao instrukcije kolegama i koristio svaku priliku da uči na gradilištima. Shvatio je da nije dovoljno završiti fakultet. Fakultet je samo temelj, a život je stalno učenje.
U razgovoru govori i o poduzetništvu koje opisuje kao život bez sigurnosti. 
- Poduzetnik ne radi samo kad spava, a možda i tad sanja posao, kaže kroz smijeh Širbegović.
Prisjetio se i najtežeg perioda u životu, ekonomske krize nakon 2008. godine, kada je morao donositi bolne odluke i smanjivati broj zaposlenih.
- To je meni najteži period u životu, iskreno rečeno, gore nego rat. 2008. godine počela je ta neka ekonomska kriza. Prvi prvi simptom je bio - nema investicija. Jednostavno banke ne plasiraju novac. I meni se tada posrećilo da mi se otvorila Libija i mi smo u martu 2009. već imali ljude u Libiji. Mi smo iznajmljivali zasebne avione da idu u Libiju da odvezu radnike i otišlo je dole 500-600 ljudi. Prema obimu posla smo slali ljude dole. I to je trajalo do 2011. godine. Onda smo morali ljude evakuirati. Imate te ljude, imate jednu empatiju prema njima. Najlošiji scenario je da im kažete: "Doviđenja, hvala". Stvarno sam se četiri godine borio. Ne znam koliko me to koštalo u godinama života da ne kažem ljudima "Hvala, doviđenja". A na kraju se taj scenarij ipak morao desiti. Na kraju sam to morao 2012. godine, priznaje Širbegović.
Posebno emotivno govori o ljudima, zaposlenicima i odgovornosti koju nosi vođenje velike kompanije. Ističe da nikada nije želio da radnici dolaze na posao “sa ciglom u stomaku”, zbog čega je godinama ulagao u edukaciju menadžmenta, komunikaciju i stvaranje zdravog radnog okruženja.
U podcastu se dotiče i porodice, odgoja djece, odnosa prema novcu, rada i disciplini. Otkriva zbog čega je insistirao da njegova djeca ne odrastaju u luksuzu, ali i zašto je uvijek smatrao da su znanje i karakter najvažniji kapital.
Govoreći o uspjehu, Širbegović kaže da je najvažnije ostati dosljedan sebi i imati hrabrosti donositi teške odluke. “Ko hoće, nađe način”, poručuje mladima. 
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Nemanja Bilbija, najbolji strijelac i prema mišljenju većine stručnjaka najbolji fudbaler u historiji Premijer lige BiH, gost je nove epizode podcasta (IN)Direkt.
Razgovor smo vodili u Mostaru, prije utakmica finala Kupa BiH, a koliko su veliki njegovi rezultati govori i činjenica da je pomjerio dodatno neke parametre.
Fascinantne su brojke koje je ovaj čovjek u svojoj karijeri napravio, a sam podatak da je osvojio sedam titula prvaka, četiri kupa BiH, dva superkupa BiH, postigao više od 230 pogodaka, odigrao skoro 500 utakmica, četiri puta bio najbolji strijelac lige, dva puta proglašavan za najboljeg igrača, jasno govori šta je sve napravio u bh. okvirima.  
Podijelio je Bilbija s nama i priču o odlasku u Južnu Koreju, iskustvima iz Azije, kako fudbalskim tako i životnim.
Ono što je velika stvar u njegovoj karijeri je podatak da je postao najbolji strijelac lige u njenoj historiji, a sa "trona" je skinuo sjajnog Brazilca Wagnera.
- Kad sam ja počinjao svoju karijeru, Wagner je već bio tu. Brazilac u BiH, igra svoju igru, zabija i malim i velikim klubovima. Kad sam se približio toj njegovoj brojci, upalile su mi se lampice i rekao sam sebi možeš ti to. I zaista na utakmici protiv Sarajeva stigao je taj 125. gol. Nisam bio svjestan toga, ni danas nisam svjestan toga. Vjerovatno kad završim karijeru, tek ću tada biti svjestan svega, kazao je on.
Bilbija u svojoj karijeri nije zabilježio previše nastupa u seniorskoj reprezentaciji, iako je dugo godina rekorder po broju nastupa za mladu reprezentaciju. Sa druge strane, za A tim nije upisao veliki broj nastupa i kako je sam rekao to mu je rak-rana.
- Ja sam još kao mlađi dobio priliku sa starijom generacijom, tu sam već počeo igrati. Bio sam kapiten i to je za mene bila velika čast. Sa osmijehom sam igrao za reprezentaciju. Seniorski tim mi je rak-rana. Ja sam uvijek davao svoj maksimum te dobre nastupe i golove za klub i mislim da sam trebao dobiti još prilike nakon svega. Ako ništa da budem dodatno uz Džeku, najvećeg svih vremena u BiH. Uvijek sam na okupljanjima i utakmicama gledao šta on radi i kako se kreće. Nažalost, nisam imao previše prilika. To je tako bilo zapisano i jednostavno je tako, istakao je Bilbija.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...