Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
U novoj epizodi Oslobođene razgovoramo o majčinstvu bez uljepšavanja i bez filtera. Naša gošća, Magdalina Janković, magistrica farmacije i majka tri sina, donosi perspektivu koja spaja nauku i sirovo životno iskustvo.
Janković je govorila o najčešćim zabludama vezanim za trudnoću, porod i dojenje, ističući koliko dezinformacije oblikuju očekivanja žena.
- Jedna od najvećih zabluda o porodu jeste da mi tu nemamo nikakva prava, da se nas ništa ne pita, kao da smo objekt nad kojim se vrši radnja, a ne osobe koje rađaju, naglasila je Janković.
Dodaje i da je period nakon poroda često nerealno idealiziran:
- Svi očekuju da će te zapljusnuti talas ljubavi, ali realnost je da mame često ne znaju šta im se desilo i pitaju se zašto ne osjećaju to što su očekivale, kaže Janković.
Posebno se osvrnula na emocionalni i fizički oporavak.
- Dođeš kući, krvariš i plačeš; od bola, od radosti, od toliko pomiješanih emocija, dok novorođenče plače i ne spava, priča Janković.
Govoreći o dojenju, Janković naglašava da je jedna od najraširenijih zabluda sumnja u to da majka ima dovoljno mlijeka. Dodatni pritisak stvara pokušaj da se sve bebe uklope u iste standarde napredovanja, dok svakodnevno vaganje često postaje izvor stresa i nesigurnosti, umjesto podrške majkama.
Janković je iskreno govorila i o izazovima majčinstva i trenucima kada iscrpljenost preuzme svakodnevicu.
- Voljela bih da češće mogu reći "ne mogu više", ali nekad imam osjećaj da nemam tu opciju, jer smo sami i bez pomoći, priznaje Janković, dodajući da su takvi trenuci posebno teški kada briga o troje male djece u potpunosti zavisi od roditelja, i fizički i emotivno.
Njihov najstariji sin uskoro puni pet godina, a svakodnevica, kako kaže, zna biti preplavljujuća. Ipak, pokušava pronaći male načine da se resetuje.
- Dovoljno mi je pet minuta pauze da se vratim sebi, ili navečer, kad ih uspavamo, samo zagrljaj s mužem i osjećaj da ćemo uspjeti priča ona.
Govori i o realnosti roditeljstva, koja nije uvijek idealna:
- Nekad se sve svede na preživljavanje. Kad me pitaju kako je bilo, šta ste radili, kažem: preživljavali. I stvarno, nekad samo preživiš dan i id
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Možda smo predugo vjerovali da uspjeh zavisi isključivo od pojedinca, njegove ambicije i discipline. Međutim, šta ako ključ leži u sistemima u kojima radimo, u okruženju koje oblikuje naše ponašanje, pa čak i ličnost?
U novoj epizodi podcasta Životna škola gošća je profesorica Selma Kadić-Maglajlić, jedna od vodećih istraživačica u oblasti prodaje i prodajnog menadžmenta, koja danas radi na Copenhagen Business School. Koautorica je knjige Principi prodaje i pregovaranja, prvog savremenog udžbenika lične prodaje u Bosni i Hercegovini, koji povezuje globalne standarde sa lokalnom poslovnom praksom. Predaje i gostuje na univerzitetima u Austriji, Sloveniji i Norveškoj, a članica je i American Marketing Association i European Marketing Academy.
Njeno područje ekspertize obuhvata prodaju i upravljanje prodajom, etiku u prodaji, emocionalnu inteligenciju te utjecaj radnog okruženja na ponašanje zaposlenih, pa smo stoga i razgovarali o tome: može li posao promijeniti ličnost? Njeno istraživanje, provedeno na više od 26.000 ispitanika, pokazuje da može. 
- Međutim, u istraživanju koje smo napravili, mi pokazujemo da u prodajnom kontekstu, ukoliko su određeni kriteriji zadovoljeni, mi dovodimo u situaciju ljude da njihova neurotičnost raste. Odnosno, da ljudi u B2B prodaji mogu da povećaju svoj nivo neurotičnosti. E sad, kako se to dešava? Apsolutno ne znači da svi oni koji rade u B2B prodaji će sutra postati neurotični. Dakle, ukoliko je okruženje takvo da ima veliki nivo nesigurnosti i ukoliko ta nesigurnost je uzrokovana time da ljudi u prodaji kontinuirano pregovaraju sa kupcima koji su jako iskusni pregovarači, ukoliko je njihov način na koji su oni nagrađeni za svoj posao baziran na vrlo kompleksnom kvotnom sistemu, tj. imaju svoju platu koja s jedne strane ima fiksni dio, ali ima varijabilni dio, ali taj varijabilni dio je opet baziran na mnogo različitih parametara, objašnjava Kadić Maglajlić.
Poseban fokus stavljen je na razlike između poslovnih kultura. Dok je danski sistem baziran na povjerenju i ravnopravnosti, društva poput bosanskohercegovačkog često funkcionišu kroz hijerarhiju i formalne uloge. 
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Edis Mulalić jedan je od onih koji su uspjeli da svojim talentom, radom, predanošću i igrama za vrijeme aktivne karijere steknu status legende. 
Mulalić je za Željezničar nastupio na 323 zvanična susreta, što ga svrstava na peto mjesto po broju nastupa u historiji kluba.
U prvom dijelu podcasta (IN)Direkt sa Mulalićem, bivši fudbaler i trener plavih sa Grbavice govorio je o svom fudbalskom odrastanju na Grbavici, nastupanju za omladinske reprezentacije Jugoslavije i početku rata, koji ga je zatekao dok je nastupao na Evropskom prvenstvu.
- Bila je selekcija i treneri su bili ti koji su nas sve okupili na betonskom igralištu iza istoka. Bilo nas je 200. Smanjivali su broj dječaka, a onda su nam rekli da će nas obavijestiti ko je prošao dalje. Sve to traje dva-tri mjeseca. Ostalo nas je 30, ja nisam spavao dok je trajalo to iščekivanje. Bila su završna testiranja i da će biti spisak na mjestu današnjeg sjevera. Kada mi je otac javio da sam prošao, da sam drugi na spisku, primljen na selekciju, to je bilo ostvarenje sna, priča Mulalić.
Vasilije Čiko Radović jedan je od onih sa kojim je radio tokom svog omladinskog stasavanja, a kako sam kaže jako je važna bila disciplina i način na koji su učeni da vole Željezničar.
- Kada nam je Čiko rekao da idemo na šljaku sa betonskog igrališta, to je za nas bilo kao da idemo na Santiago Bernabeu. Kada ideš na šljaku, ti tada već misliš da postaješ igrač. Čiko je bio naš fudbalski učitelj, ali nas je učio i životu i pravilima, disciplini. Odgajani smo da budemo vojnici kluba, kaže Mulalić.
Odlazak u reprezentaciju grada Sarajeva, otvorio mu je put prvo prema reprezentaciji Bosne i Hercegovine, a potom i reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Zajedno sa Nenadom Miškovićem i Alenom Mešanovićem iz Željezničara otišao je na kamp, gdje je predstavljao BiH na turniru republika i pokrajina u Foči.
Nakon turnira u Foči izborio se zajedno sa Vedranom Pelićem i Hasanom Salihamidžićem za dres reprezentacije Jugoslavije, a potom je nastupio na Evropskom prvenstvu na Kipru u martu 1992. godine. Nije ni slutio da će mu odlazak na ovaj turnir i ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugosla
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
 Na današnji dan, prije ravno 81 godinu Sarajevo se radovalo slobodi, slavilo partizane i Valtera. 47 godina kasnije upravo tog 6. aprila shvatili smo da fašizam nije mrtav i da nam je rat i bukvalno na kućnom pragu. Napad na Ravno i Arkanovo divljanje po Bijeljini možda su se činili tamo daleko, a možda ni um nije mogao pojmiti da su tenkovi, smrt, granate, progoni i svi oni užasi koji su se sručili na Sarajlije u 1.425 dana opsade koja je uslijedila i bukvalno graničili s ludošću i pomračenjem svega što se civilizacijom zove. Neka se pamti: obruč oko Sarajeva tokom ta famozna 44 mjeseca, koliko smo bili glineni golubovi, u najboljim danima protezao se na 57 kilometara, a u onim najgorim na jedva 52. Na kotlinu je sručeno oko 50.000 projektila, u prosjeku 329 svaki dan.
Izbrisano je 14.011 života, među njima su i 1.601 ubijeno dijete. O ranjenima, prognanima, onima koji se i dan danas vode kao nestali, mogu se ispisati tomovi knjiga, jednako kao i o životu u gradu koji je odabrao da se brani, izdrži i opstane. I koji je kulturom prkosio agresiji.
Sa nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović danas jedan od najvećih krivaca tog otpora kulturom. Haris Pašović je reditelj, dramski pisac, producent, koreograf. 
reditelj u bivšoj državi, njegovo usavršavanje diljem svijeta i priznanja koja je osvajao zaslužuju puno više prostora nego ga imamo za nabrajanje, no Haris Pašović nije samo od ratnog MESS-a napravio svjetsko događanje, udario temelje Sarajevo Film Festivalu, već nam je 6. aprila 2012. pokazao i kako se pamti.
Šta se desilo sa ovim gradom? Otkud ideja o revitalizaciji MESS-a? 
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Da se ne zavaravamo, žene u sportu su u višestruko nepovoljnijem položaju kojeg karakterizira osjetna podzastupljenost na svim nivoima. Tek u kasnom 19. stoljeću žene su počele učestvovati u organizovanim sportovima. Ženski sport u Bosni i Hercegovini prošao je dug put, ali izazovi i dalje postoje, posebno kada je riječ o razvoju djevojčica i ulozi roditelja. 
Upravo o tim temama govorila je fudbalerka i dugogodišnja reprezentativka BiH Aida Hadžić, koja i u četvrtoj deceniji života aktivno igra profesionalni nogomet. Ono što je neobično za nju je da iza sebe ima karijeru bez ozbiljnijih povreda.
Tajnu za karijeru bez povreda ne pronalazi u ranim, strukturiranim treninzima, nego u slobodnoj igri. Prisjećajući se djetinjstva, naglašava da je najveći temelj sportskog razvoja zapravo jednostavan:
Nije joj bilo lako da se kao djevojčica opredijeli za fudbal, koji je dominantno muški sport.
- Nisam ni bila svjesna da postoje žene koje igraju fudbal. Mislila sam da sam nenormalna, naopaka. Tu sam među tim među tim dječacima, igram se i eto, ja sam ta. U Travniku sam vidjela da ima još djevojaka koje se bave time. Ali opet nije mi do mozga dolazilo da ću ja nekad nešto trenirati i da će mi to biti posao. Nisam imala tačnu predstavu o tome i fudbal sam doživljavala kao igru, nešto što ja volim. Tako da tek kad sam došla u Sarajevo i vidjela da ima ozbiljan klub, gdje se radi, gdje imaš propise, pravila, imaš treninge. Tek tada nekako postajem svjesna da je to je li ozbiljna priča, ispričala je Hadžić.
Posebno upozorava na greške roditelja, koji često žele rezultate, ali nisu spremni na disciplinu koju sport zahtijeva. Ishrana, san i oporavak, kako kaže, važniji su od samog treninga.
- Roditelji puno očekuju od djece, a vrlo malo ulažu u ono što je potrebno van treninga, govori Aida i objašnjava da se treba povesti računa o ishrani, snu, screentime-u i mentalnom zdravlju djeteta.
Hadžić naglašava i važnost snage, posebno kod djevojčica, koje se često „štede“ zbog pogrešnih uvjerenja. Nema potrebe za štednjom. Pojasnila je da trening kao trening ne treba da se razlikuje, samo će performanse biti drugačije.

Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...