Oslobođenje Podcast

Send us Fan Mail
Gdje prestaje ono što nazivamo lošim karakterom, a počinje narcisoidno ponašanje koje može ukazivati na poremećaj ličnosti? Specijalistica psihijatrije, Mirela Arnautović - Tahirović, upozorava da nije svaka potreba za pažnjom, pohvalom ili potvrdom znak narcisoidnog poremećaja.
- Svi mi u sebi imamo sve emocije i različite obrasce ponašanja. Često volim reći da nisam ja odgovorna baš uvijek. Jesam odgovorna za svoje ponašanje, ali i vi ćete u meni nešto izazvati, kao što ću i ja u vama, objašnjava Arnautović-Tahirović.
Prema njenim riječima, određene narcisoidne osobine postoje kod svakog čovjeka, ali to samo po sebi ne znači da osoba ima narcisoidni poremećaj ličnosti.
- Svi mi imamo taj mali dio narcisoidnosti. Naravno, to nije narcisoidni poremećaj ili poremećaj ličnosti, ali neke od tih osobina svakako jesu, navodi. 
Ključna razlika, kako ističe, nalazi se u tome koliko određeni obrazac ponašanja postaje izražen i koliko utiče na svakodnevni život i odnose s drugim ljudima.
- Osnovna karakteristika ljudi za koje ćemo reći da imaju narcisoidni poremećaj jeste da oni apsolutno ne razmišljaju o osjećajima drugih ljudi, kaže Arnautović - Tahirović. 
Takve osobe, dodaje, teško prihvaćaju kritiku, priznaju grešku ili čuju riječ ne. Često imaju potrebu da budu najbolji, najljepši, najvažniji ili da im se drugi neprestano dive. Ipak, potreba za potvrdom sama po sebi nije znak poremećaja.
- Svako od nas u određenom periodu života ili u određenoj situaciji ima potrebu da bude najljepši, da mu se to kaže, ili da bude najbolji u nečemu. Ima potrebu da se validira njegovo znanje. To nas ne može svrstavati u kategoriju poremećaja ličnosti, objašnjava Arnautović - Tahirović. 
Problem nastaje kada takvo ponašanje prestane biti povremena potreba i postane ustaljeni način funkcioniranja.
- Ako to postane vaš obrazac ponašanja, ako postane svakodnevnica: ja uvijek moram biti prvi, moram biti najbolji, moram biti najljepši, meni se svi moraju diviti, onda govorimo o nečemu što je mnogo ozbiljnije, kaže. 
Posebno ističe situacije u kojima osoba konstantno odbija bilo kakvu kritiku i nema potrebu da preispita vlastite postupke.
- Ako to postane stil života, odnosno obrazac po kojem svakodnevno funkcioniramo, a pri tome nikad ne prihvaćamo kritiku, nikad ne prihvaćamo da smo možda pogriješili i nikad ne preispitujemo sebe, nego naprosto mislimo: ja sam uvijek u pravu i samo sam ja u pravu, onda je to problem, navodi ona. 
Na pitanje kakav je život osobe koja tako funkcionira, odgovor je, pomalo paradoksalno, da takvoj osobi vlastiti život možda i ne izgleda loše. 
- Za ljude koji su u tom poremećaju vrlo je lijep, jer oni misle da su u pravu, da su nedostižni i nedodirljivi. Sigurno je da je za njih taj život lijep, a za sve ostale vrlo težak, zaključuje Arnautović - Tahirović.
Kako se zaštititi od narcisoidnih osoba i prekinuti začarani krug u kojem im, često nesvjesno, dopuštamo da utiču na naše raspoloženje i odnose? Jedan od najvažnijih koraka je postavljanje jasnih granica. Zato je važno jasno reći šta jeste, a šta nije prihvatljivo. 
- Postaviti granice. Vrlo jasne granice. Ovo nije način ponašanja prema meni i ja to neću tolerirati. Neću razgovarati s tobom dok me vrijeđaš. I tu se završava razgovor, govori Arnautović - Tahirović.
Ignoriranje se često navodi kao način suočavanja s narcisoidnim osobama, ali doktorica Mirela naglašava da je važnije zauzeti jasan stav i biti dosljedan. Situacija je posebno složena kada narcisoidnu osobu ne možemo jednostavno izbaciti iz svog života,
kao što je slučaj na poslu. Tada nije uvijek moguće prekinuti kontakt, ali je moguće postaviti profesionalne granice i zaštititi sebe.
- Rješavanje problema na poslu je isto kao i u privatnom životu: postavljanje jasnih granica. Nekad to znači nikakvu komunikaciju, a nekad vrlo površnu komunikaciju, ali morate nekako zauzeti se za sebe. Ne bojati se postaviti granice, kaže Arnautović-Tahirović.
Na kraju, važno je znati vlastitu vrijednost. Zaposleni koji odgovorno i kvalitetno obavlja svoj posao ne treba unaprijed pristajati na manje poštovanja, priznanja ili prava samo zato što je neki kolega glasniji, nametljiviji ili ima višu poziciju.
- Ako ste zaista kvalitetan radnik i dolazite na posao da odradite svoj posao, onda imate potpuno pravo da tražite iste benefite i zasluge kao vaš kolega, kaže Arnautović-Tahirovi i naglašava da je ključ u jasnim granicama, profesionalnoj komunikaciji i spremnosti da se zauzmemo za sebe.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
U prvoj ovogodišnjoj epizodi nove sezone podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović naš je gost Rick Holtzapple, šef Misije OSCE-a u našoj zemlji. 
Ambasador Holtzapple je karijerni američki diplomata, ovdje je od avgusta prošle godine, a služio je prije toga u stalnom predstavništvu Sjedinjenih Država u NATO-u u Bruxellesu, bio je otpravnik poslova u američkoj ambasadi u Beninu, no ono što je nama posebno važno jeste njegovo značajno diplomatsko iskustvo u našim krajevima: karijeru je počeo ratnih godina u Ambasadi u Zagrebu, nakon rata je bio savjetnik u prelaznoj upravi UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, radio je i na programima za Kosovo i Crnu Goru pri Nacionalnom demokratskom institutu u Washingtonu, a u dva navrata bio je direktor za Balkan pri Vijeću za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući. Sve u svemu - zna nas. 
Jesmo li najteži slučaj? Kako bi detektirao ključne probleme naše zemlje? Kako ocjenjuje uvođenje novih izbornih tehnologija?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Edin Cocalić, nekadašnji fudbaler Željezničara i reprezentacije BiH, posljednji je gost u studiju podcasta (IN)Direkt. 

Iz omladinske škole Željezničara uspio je da stigne do dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine. Počeo je u Pašićevoj Bubamari, stigao kao dječak na Grbavicu, a potom preko Grčke, Izraela, Belgije i Turske i konačnog povratka u Željezničar karijera Edina Cocalića trajala je gotovo dvije decenije i obilježena je disciplinom, borbenošću i dosljednošću. 

Profesionalna karijera započela je u matičnom Željezničaru, a kasnije je nosio dresove Panioniosa, Maccabija Haife, Mechelena, Akhisarspora, Altaya i Panetolikosa prije nego što se 2022. vratio na Grbavicu, gdje je završio igračku karijeru. 

Interesantna je priča o tome kako je zapravo završio svoju profesionalnu karijeru.

- Jedna od stvari koja je utjecala da se vratim je bio snimak jedne od utakmica Želje, kada sam vidio kako navijači podržavaju igrače, ja sam se naježio. Mislio sam bilo bi super da još jednom dođem, istrčim pred te navijače i tako "zavrtim" taj krug. Da završi gdje je i počelo. Iskreno nisam mislio da to može biti duže od šest mjeseci. Bila je zima i mislio sam da ću doći biti tu do ljeta, maksimalno do zime naredne.

Bilo je to dosta turbulentna situacija u klubu, teško vrijeme i neke stvari su bile gotovo bezizlazne.

- Meni su ljudi na prvom sastanku rekli da je cilja da opstanemo u ligi, budžet je bio nizak. Ja sam im rekao da mi ponude šta mogu ponuditi, jer sam znao šta me čeka. Prošao sam već teške trenutke sa Željom. Vratiš se pun želje, entuzijazma, žara, ali onda s vremenom to prestane, jednostavno tinja. To nije lako. Bilo je to izazovno vrijeme, ali smo imali zaista sjajnu grupu igrača. Mi stariji smo preuzeli tu ulogu lidera, ali je najbitnije bilo da smo sjajno funkcionisali između sebe.

Vrijeme koje je proveo na Grbavici u posljednjem mandatu bilo je dosta turbulentno, bilo je uspona i padova i sve to je ostavilo traga na njemu. Kako sam kaže kad je postalo jasno da neće više igrati osjetio je olakšanje.

- Uglavnom ja sam znao duboko u sebi da je kraj blizu. Fizički sam bio ok, ali mentalno nisam bio spreman da dajem svoj maksimum. Fizički se možda i mogu spremiti, ali mentalno teško. Znao sam na dva tri mjeseca prije da to nije to. Neka igraju mlađi, ja sam tu da doprinesem na neki drugi način, ako treba. Igrali smo zadnje kolo protiv Borca na Grbavici, ja sam rekao to je moja zadnja utakmica. S druge strane, imao sam pritiske od mojih dobrih drugova, koji prate i vole klub. Govorili su mi nemoj da staneš, idemo dalje. Zvali su me i ljudi iz kluba, ali ja sam takav, jednostavno ne volim neke velike pritiske na mene. Jednostavno sam se isključio. 

Kada je dobio poziv iz kluba bio je spreman razgovarati da i u narednoj sezoni nosi dres tima sa Grbavice, ali je razgovor otišao u drugom pravcu. 

- Dobio sam poziv od sportskog direktora da dođem u klub. Pritom jedan moj dobar drug mi kaže, nemoj da ti padne na pamet da kažeš da nećeš da igraš više. Ja dolazim u klub sa namjerom da ostanem, spreman sam ja. Kontam bit će neko natezanje, neki razgovor, da me privole da ostanem, da sam bitan itd. Ja dolazim sa takvom percepcijom da ide u tom pravcu. I kažu mi da pređemo na stvar, direktor mi kaže: Edine klub više ne računa na tebe. Ostao sam šokiran. Pitao sam je li ozbiljno? Rekao sam da sam se nadao da će me nagovarati da ostanem da igram, ali kažem dobro super. Ja sam sišao niz one stepenice i osjetio sam olakšanje neko, neki teret je "spao" s mene. Nisam se osjećao uvrijeđenim, ali mi nije bilo jasno zašto nije naša generacija, malo više uključena u rad kluba. Mislim da možemo doprinijeti boljem radu kluba. Ali tako je trebalo biti. Rado odem na Grbavicu, čujem se s ljudima, to je moj klub i uvijek će biti.

Cocalić je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine upisao je 10 nastupa, a interesantno je da je bio dio ekipe koja je osvojila Kirin kup u Japanu, kada je sa klupe Zmajeve predvodio Mehmed Baždarević.

U novoj epizodi podcasta (IN)Direkt Edin Cocalić otvoreno govori o mnogim temama. Kako je došlo do debija za tim sa Grbavice i kako je izgledao odlazak iz Željezničara u inostranstvo? Šta je naučio igrajući u različitim državama i ligama? Koji treneri i saigrači su ostavili najveći trag? Kako danas gleda na reprezentaciju Bosne i Hercegovine? Ovo su samo neke od tema o kojim smo pričali tokom podcasta.

Ne propustite razgovor s čovjekom koji je tokom cijele karijere bio sinonim za pouzdanost, karakter i profesionalizam.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Nijaz Mulahmetović, jedno od najprepoznatljivijih imena bh. futsala gost je nove epizode podcasta (IN)Direkt. Cuni, kako ga svi zovu i prepoznaju, uspio je svojim igrama, ali i odnosom i ponašanjem na terenu i izvan njega zaslužiti epitet legende bh. futsala.
Nekadašnji kapiten futsal reprezentacije Bosne i Hercegovine, selektor ženske futsal reprezentacije BiH, danas je trener HMNK Rama sa kojim je napravio sjajan uspjeh. Prvo je ostvario plasman u Premijer ligu BiH, a potom je u najvišem rangu došao do finala gdje je u konačnici bila uspješnija Bubamara.
Njegovi fudbalski počeci vezani su za FK Bosna, sa kojom je prošao sve omladinske selekcije i debitovao za prvi tim. Paralelno dok je fudbalski odrastao u dvorani Skenderija, rasla je i ljubav prema futsalu. Upravo je ta ljubav odredila njegov sportski, ali i životni put.
- Počeli smo trenirati u ratu u dvorani Skenderija. Izazovi su bili igrati fudbal i dolaziti na treninge pod takvim uslovima. Imali smo finu ekipu, tu smo počeli i tu je krenula ta veza sa malim fudbalom, priča Mulahmetović.
Tokom karijere imao je priliku da kroz igranje fudbala napravi iskorak. Bio je svojevremeno na probi u Turskoj, ali nije uspio da se nametne. Također je u nekoliko navrata bio blizu potpisa za neke druge bh. klubove, ali je uvijek nedostajalo nešto da se to i realizuje.
- Nisam volio preuzeti rizik, uvijek sam tražio neki sigurniji put. To je jedna od stvari koju zamjeram sebi. Ne vjerujem da je sreća bila presudni faktor, ali nažalost kada je veliki fudbal u pitanju uvijek je nešto nedostajalo da bi se realizovalo ili krenulo u pravcu u kojem je trebalo biti, kaže on.
U određenom momentu je odlučio da zeleni teren u potpunosti zamijeni parketom.
- Počeo sam u Orliću i sjajno je krenulo. Bili su tu momci sa kojim sam igrao dosta turnira, poznavali smo se dobro. Tu je bio i Džeka Muminović, bilo je tu pregovora i razgovora, ali smo se dogovorili. U prvoj sezoni sam dao 30-ak golova, stigao je i poziv za reprezentaciju i jednostavno tako je krenula futsal priča, prisjeća se Cuni.
Tokom svoje karijere osvojio je sve što se osvojiti može. Titule prvaka, Liga prvaka sa više klubova, nastupi za reprezentaciju BiH, mnoštvo turnira i čini se da mu je futsal vratio sve ono što nije uspio da napravi sa velikim fudbalom.
- Mogu reći da je zaista tako. Dobio sam potvrdu tog fudbalskog kvaliteta kroz futsal. Ako govorim o finansijama to je neusporedivo, jer u futsalu nema puno novca kao u velikom fudbalu. Ali opet kad se čovjek nečim bavi želi tu potvrdu uspješnosti i to je za mene satisfakcija. U futsalu to pronalazim. Kapiten sam ekipe, najbolji igrač, strijelac, poziv za reprezentaciju, kasnije i kapiten reprezentacije, tako da mogu reći da sam potvrdu i priznanje u sportu dobio kroz futsal. I to je kroz karijeru potvrda toga da sam uspio napraviti nešto, govori Cuni.
Razgovarali smo o razvoju futsala u Bosni i Hercegovini, izazovima igranja za reprezentaciju i iskustvima iz domaćih i međunarodnih takmičenja.
Kako izgleda put od reprezentativca do selektora? Šta se desilo pa je "prelomio" da njegova budućnost bude vezana jedino za futsal? Da li je nedostajalo sreće i koji je faktor utjecao da ne napravi iskorak u fudbalu? Koji su najveći izazovi i najljepši trenuci njegove karijere i još mnogo interesantnih stvari iz njegovog životnog sportskog puta popularni Cuni je podijelio sa nama u podcastu.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...

Send us Fan Mail
Zoran Zekić po treći put je stigao na Koševo. Nakon povratka na klupu FK Sarajevo, Zekić je stigao u studio podcasta (IN)Direkt.
Zekić je ostavio snažan trag među navijačima Bordo kluba i čovjek koji je priznao da je emocije prema Sarajevu nemoguće odvojiti od profesionalizma. Po povratku je poručio da se osjeća kao da nikada nije ni otišao te naglasio koliko su zajedništvo, ljubav prema klubu i odgovornost važni za uspjeh.
U razgovoru otkrivamo šta ga je vratilo na Koševo, šta se dešavalo u periodu od njegovog odlaska do povratka u FK Sarajevo te kakve ambicije ima u novom poglavlju na našem najvećem stadionu. Dotakli smo se utakmica koje je vodio i svega onoga što je prethodilo njegovom odlasku iz Sarajeva.
- Ja kad sam odlazio, razmišljao sam u svojoj glavi da ću se jednom vratiti. Nisam mislio da će biti ovako brzo, a moram reći da se brzo to odvilo sve. Nakon odlaska trenera Marija Cvitanović stupili smo u kontakt, krenuli razgovarati, osjetio sam tu emociju i vibru, neka drugačija razmišljanja u odnosu na zadnji put, nadam se da sam i ja sazrio dodatno. Nema tu puno pameti, sve što želim reći da nam želim puno sreće svima i dosta lijepih trenutaka, poručio je Zekić.
Kada je napustio klupu Sarajeva rijetko ili gotovo nikako je govorio o razlozima odlaska.
- Ne bih se volio vraćati na te stvari. Zato jednostavno nisam ni izlazio u javnost. Čovjek kad je "vruće glave" može svašta reći što i ne treba. Puno je tu emocija, dosta detalja koji se dešavaju iz dana u dan. I jednostavno skuplja se iz dana u dan. Treba sve to "isfiltrirati". Ja to jednostavno, neću reći da nisam uspio, ali se nakupilo toga svega. Nakon utakmice protiv Craiove na Koševu, koja je zaista bila sjajna i koju sam pogledao više puta, pojavila mi se nada da možemo napraviti iskorak. I onda sam u Rumuniji doživio veliko razočarenje, pa potom Radnik koji je otišao u nekom drugom smjeru. Osjetio sam da tu puno stvari ne funkcioniše i da na puno stvari ja nemam utjecaja, kao što sam mislio da sam imao dotad. Pošteno je bilo da odem, jer sam osjetio da ne mogu napraviti promjenu. Moram priznati da mi je sa druge strane prijala pauza nakon svega, iskren je Zekić.
Dugo nakon povratka u Hrvatsku nije mogao da gleda utakmice tima sa Koševa.
- Probao sam da gledam utakmicu protiv Sloge, i onda sam je odmah ugasio. Nisam dugo gledao i onda sam pogledao utakmicu protiv Širokog Brijega na Pecari, gdje je Sarajevo trebalo voditi nakon prvog poluvremena tri razlike, ali sam shvatio da još nisam spreman, rekao je Zekić.
Gostovanje bivšeg skauta FK Sarajevo Josipa Korde na podcastu i razgovor o odnosima u klubu, podigao je dosta prašine u ovdašnjoj javnosti.
- Ja tog dečka i ne poznajem, jer je on bio u klubu do mog dolaska. Hvala Bogu bilo je svega, ali takvih detalja kod mene nije. Prvenstveno ja to ne bih dozvolio. Ne znam otkud ta informacija, ali dobro. Ljudima su uvijek bitne takve informacije, nego pričati o onom što je dobro, poručio je Zekić.
Tokom predstavljanja sam je rekao da dolazi iskusniji. Šta to znači u praksi?
- Iskusniji sam po defaultu, jer sam godinu stariji. Imao sam poslije par mjeseci razgovor za posao i nakon 15 minuta sam se izvinio ljudima i rekao da nisam spreman. U ovih godinu dana imao sam priliku da radim neke stvari koje nisam radio ranije. Šetnja kroz šumu, u Osijeku pored Drave, bavio se vrtlarstvom, pročitao neku knjigu. U posljednjih šest mjeseci sam radio kao analitičar, gdje sam bio uključen u potpunosti u praćenje fudbala. I tu sam vidio neke stvari drugačije. Mislim da čovjek mora stalno učiti, kaže Zekić.  
Govorio je Zekić i o planovima za naredni period, ali i o uspjesima Guliashvilija i Čelika na koje je posebno ponosan. Jedan od segmenata razgovora svakako su bile i reprezentacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Zekić je kao gledalac posmatrao utakmicu u Zenici protiv Italije, pa nam je ispričao kako se osjećao na tribinama Bilinog polja.  
Iskreno, otvoreno i bez zadrške Zekić je odgovarao na sva naša pitanja.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj...  Twitter: ...